Grijeh monotonije u javnome govoru

Piše: Adriana Nimac

Povijest hrvatskoga jezika vezana je uz stvaranje hrvatskog naroda. Svjesni smo činjenice koliko se jezik mijenjao kroz povijest. Mijenjao se toliko da neke riječi, koje su nekada značile jedno,  danas sugeriraju nešto sasvim drugo. Tu se krije prava zamka značenja riječi monotonija.

Izuzevši maleni postotak „načitanog“ dijela populacije, ostatak koristi gotovo podjednak vokabular u svakodnevnoj komunikaciji. Međutim, za osobu koja se bavi javnim govorima i nastupima, monotonija vokabulara predstavlja veliki problem. Monoton govornik gubi se, ne samo u volumenu i visini svoga glasa, nego i u učestalom korištenju istih fraza, ograničenih jednakom brzinom govora i izrečenih misli. Tako stvorena slika teško će biti prihvaćena kod slušatelja.

Monotonija, kardinalan i najčešći grijeh javnog govornika, nije onaj grijeh koji smatramo ljudskim. Više ga možemo nazvati grijehom propusta. Taj propust krije se u činjenici da javni govornik svoje misli izražava na potpuno jednak način. Svi smo barem jednom prisustvovali govoru ili predavanju gdje smo zažalili što smo došli, odbrojavajući minute do kraja upravo zbog govornika. Monotonija je ono što može uništiti snagu i život govora, bez obzira na to koliko je on dobro strukturno i tematski sastavljen. Ona je oblik siromaštva, bilo u govoru ili stvarnom životu.

Kako pobijediti monotoniju?

Kada nemamo što obući, idemo u kupovinu nove odjeće. Kada nam nedostaju riječi kojim bi se izražavali, potrebno je obogatiti vokabular. Snagu našeg govora umnožavamo jačajući snagu njegovog alata, a to su – riječi. Govornik je taj koji ima određene instrumente i alate na kojima gradi svoje argumente, igrajući na stvaranje osjećaja i povjerenja kod publike. Koristeći riječi, stvaramo sliku u mislima slušatelja. Što su riječi snažnije, to će slika biti življa i jača, a time će i poruka koju želimo prenijeti ostaviti dublji trag.

Naravno, javni govor ne predstavlja slijeđenje pukih pravila na papiru. Najvažniji zakon javnog govorništva krije se u nužnosti istine, snage i osjećaja unesenih u taj govor. I ovdje, kao i u većini stvari u životu, odgovor leži u ponavljaju. Ne kaže se uzalud: „Ponavljanje je majka znanja“.

Dakle, praksa, praksa i praksa. Čak i kada nemate nikoga da Vas sluša, slušajte sami sebe. Čitajte stručnu literaturu, ali i žanrove za razonodu. Hrvatski jezik zaista je bogat i slojevit. Šteta je ne iskoristiti bogatstvo koje nam on i pruža.

Šminkanje kao oblik neverbalne komunikacije

Piše: Ana Uremović

Jednog dana dok je Narcis bio naslonjen nad bistrom vodom u fontani u njoj je ugledao svoj odraz. Postao je toliko strastveno opsjednut likom koji je ugledao ispred sebe da ga ništa nije moglo otrgnuti od njega te je tamo i umro od iznemoglosti.

 

Jedna od osnovnih karakteristika ljudi jest ta da su socijalna bića koja međusobno komuniciraju. Komunikacija se ne sastoji samo od verbalnog aspekta odnosno izgovorene riječi već obuhvaća i ono što osoba ne izgovori nego pokazuje. Taj neverbalni aspekt dominira nad verbalnim i obuhvaća ljudsko ponašanje, kretnje, gestikulaciju, položaj tijela, njegov cjelokupan izgled, način oblačenja, frizuru, a kod žena i šminku. On ukazuje na stav koji imamo prema drugim osobama i pomaže nam graditi odnos s drugim ljudima. Djelomično je pod našom kontrolom.

Ljudski rod šminku poznaje i koristi od samih početaka ljudske vrste pa sve do danas kada je postala neizostavan dio svakodnevice. Šminka je u današnje vrijeme neizostavan dio neverbalne komunikacije koja utječe na formiranje slike koju javnost ili pojedinci imaju o pojedinim osobama.

Bez obzira na to koliko se jako trudili, ne možemo zanijekati činjenicu da su izgled i imidž važni kada upoznajemo novu osobu jer na temelju toga o njoj stvaramo pozitivno mišljenje i potom ga zadržavamo. To je bitno jer se na taj način pažnja privlači i održava, a također je potrebna kako bismo pomoću nje kasnije prenijeli svoju poruku ili namjeru.

Pažnja se zadržava kvalitetom odnosa koji uspostavljamo, a sve se svodi na tri stvari:

  1. naš izgled tj. kako izgledamo i kako se krećemo,
  2. naš stav tj. što govorimo, kako govorimo i koliko smo zanimljivi,
  3. kako se ljudi osjećaju u našem društvu. (Boothman, 2006: 21)

Naš izgled ovisi o odabiru odjeće, obuće, o našoj frizuri, noktima, a kada se radi o ženama znatno o načinu na koji se šminkaju. Osoba čiji izgled odaje dojam da brine o sebi, da je njegovana, uredna i lijepa u poslovnom svijetu ostavlja dojam profesionalnosti, pokazuje da pridaje važnost poslu koji radi, ali i da cijeni i poštuje svoje suradnike te poslovne partnere. U današnje vrijeme šminka je dio svakodnevice većine žena, a u poslovnom svijetu je nešto bez čega se ne može. Naime, šminka mnogim ženama pruža osjećaj sigurnosti i veće samouvjerenosti, a kod drugih stvara bolji dojam o njima.

adult-beautiful-blur-324654.jpg

Šminka u poslovnom svijetu

Osnovne značajke šminkanja posljednjih nekoliko godina u poslovnom svijetu određuju tri riječi: osobnost, prirodnost i svježina.

Nepisano je pravilo da se pri jačem vizualnom naglašavanju očiju usne šminkaju diskretnije. Žele li se pak naglasiti usne, šminkom se oči podređuju donjem dijelu lica. I suvremeni vodiči lijepog ponašanja tj. bonton ističu kako se sa šminkom treba postupati umjereno i prilagoditi je situaciji. Svaka bi žena trebala ne nastojati biti zapažena po pretjeranom nanosu šminke, osobito ne jakim bojama koje nisu u skladu s njenim tenom i pojavom u cjelini. Bonton također propisuje da bi se dnevna šminka trebala razlikovati od večernje jer ona može biti napadnija i naglašenija. Tijekom dana šminkanje bi trebalo biti diskretno jer ako je previše vidljiva na svjetlosti učinak će biti potpuno drugačiji od željenoga.

Šminka mora biti savršena tijekom cijelog dana, ali opet ne uspijeva to svima. Vrhuncem neukusa i nemara smatraju se tragovi maskare ispod očiju te razmazani tragovi ruža na usnama. Kako bi dakle ozbiljna profesionalna, poslovna žena trebala izgledati? Odgovor na to pitanje slikovito daje televizijsko novinarstvo. S jedne strane na ekranu imamo starijeg muškarca, naboranog i uglednog, a s druge strane ljupku, našminkanu mlađu kolegicu. Ta dvostruka slika postala je paradigma za odnos između muškaraca i žena na radnome mjestu. Situacija sa ženama na televiziji istodobno simbolizira i osnažuje kvalifikaciju profesionalne ljepotice jer se prenosi svako jutro i večer nacijama zaposlenih žena. Poslovna žena neće stavljati ogromne količine šminke kako bi zadovoljila potrebe lijepog izgleda i neće izgledati poput porculanske lutke kakvu smo navikli gledati u medijima, ali će šminku ipak nositi, nenapadnu i prirodnu te u skladu s njenim radnim mjestom i godinama – ako ne zbog osobnih uvjerenja onda iz razloga što pozitivna estetska pravila to tako nalažu.

Šminkanje je dakle neizostavan dio neverbalne komunikacije koja utječe na formiranje slike koju javnost ili pojedinci imaju o pojedinim osobama. Utječe na stvaranje prvog dojma koji sugovornik formira u prvih 7 sekundi u izravnoj komunikaciji ili u komunikaciji putem masovnih medija, a također utječe na građenje pozitivne slike koju pojedinac stječe o osobi tijekom nekog vremena.