Grijeh monotonije u javnome govoru

Piše: Adriana Nimac

Povijest hrvatskoga jezika vezana je uz stvaranje hrvatskog naroda. Svjesni smo činjenice koliko se jezik mijenjao kroz povijest. Mijenjao se toliko da neke riječi, koje su nekada značile jedno,  danas sugeriraju nešto sasvim drugo. Tu se krije prava zamka značenja riječi monotonija.

Izuzevši maleni postotak „načitanog“ dijela populacije, ostatak koristi gotovo podjednak vokabular u svakodnevnoj komunikaciji. Međutim, za osobu koja se bavi javnim govorima i nastupima, monotonija vokabulara predstavlja veliki problem. Monoton govornik gubi se, ne samo u volumenu i visini svoga glasa, nego i u učestalom korištenju istih fraza, ograničenih jednakom brzinom govora i izrečenih misli. Tako stvorena slika teško će biti prihvaćena kod slušatelja.

Monotonija, kardinalan i najčešći grijeh javnog govornika, nije onaj grijeh koji smatramo ljudskim. Više ga možemo nazvati grijehom propusta. Taj propust krije se u činjenici da javni govornik svoje misli izražava na potpuno jednak način. Svi smo barem jednom prisustvovali govoru ili predavanju gdje smo zažalili što smo došli, odbrojavajući minute do kraja upravo zbog govornika. Monotonija je ono što može uništiti snagu i život govora, bez obzira na to koliko je on dobro strukturno i tematski sastavljen. Ona je oblik siromaštva, bilo u govoru ili stvarnom životu.

Kako pobijediti monotoniju?

Kada nemamo što obući, idemo u kupovinu nove odjeće. Kada nam nedostaju riječi kojim bi se izražavali, potrebno je obogatiti vokabular. Snagu našeg govora umnožavamo jačajući snagu njegovog alata, a to su – riječi. Govornik je taj koji ima određene instrumente i alate na kojima gradi svoje argumente, igrajući na stvaranje osjećaja i povjerenja kod publike. Koristeći riječi, stvaramo sliku u mislima slušatelja. Što su riječi snažnije, to će slika biti življa i jača, a time će i poruka koju želimo prenijeti ostaviti dublji trag.

Naravno, javni govor ne predstavlja slijeđenje pukih pravila na papiru. Najvažniji zakon javnog govorništva krije se u nužnosti istine, snage i osjećaja unesenih u taj govor. I ovdje, kao i u većini stvari u životu, odgovor leži u ponavljaju. Ne kaže se uzalud: „Ponavljanje je majka znanja“.

Dakle, praksa, praksa i praksa. Čak i kada nemate nikoga da Vas sluša, slušajte sami sebe. Čitajte stručnu literaturu, ali i žanrove za razonodu. Hrvatski jezik zaista je bogat i slojevit. Šteta je ne iskoristiti bogatstvo koje nam on i pruža.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s