Kako napraviti retoričku analizu govora?

Piše: Kristijan Sedak

Retorika, odnosno, umijeće govorništva, daje nam upute za to kako da različite tekstove, diskurse ili govore promatramo kroz prizmu moći uvjeravanja. Njena ljepota krije se u tome što ne moramo analizirati samo govorne izvedbe, već i bilo koji oblik komunikacije – od javnog govora, oglasa, televizijske emisije pa sve do satiričnih fotografija postavljenih na raznim društvenim mrežama. Retoričkom, pak, analizom odgovornom za pronalaženje efekata unutar izvedenog govora, promatramo koliko je govornik vrstan u svojoj argumentaciji te koja sredstva koristi kako bi putem govorne izvedbe ostvario svoj(e) cilj(eve). Osim što retoričkom analizom proučavamo određene argumente unutar teksta, njome ujedno utvrđujemo i jesu li upotrijebljeni argumenti bili uspješni ili neuspješni.

 

Logos, ethos, pathos?

Uvjeravanje se, prema Aristotelu, postiže trima elementima (još poznatima i kao retorički trokut) koje redom nazivamo: logos, ethos i pathos. Sva tri elementa smatraju se neizostavnim dijelom govorne izvedbe jer govornici njihovim ispreplitanjem u tekstu pokušavaju publiku uvjeriti u vjerodostojnost i ispravnost svoje središnje misli.

Logos podrazumijeva korištenje jasnih argumenata koji se dodatno osnažuju uporabom različitih tvrdnji ili dokaza; njime se demonstrira istina i uporaba zdravorazumske logike. Logos može uključivati podatke iz statistike, činjenice, podatke vezane uz povijesne događaje i sl. Ovdje je važno promatrati kakva logika stoji iza govornikovih argumenata te jesu li tvrdnje koje on navodi, zaista realistične. 

Ethos pomaže govorniku tako da ga predstavi kao dovoljno transparentnog za izlaganje vlastite teme; jedni će ethosom naglašavati važnost vlastitog moralnog ophođenja s određenom situacijom ili prema drugim osobama, dok će ga drugi koristiti kao prikaz stručnosti u određenom području o kojem govori.

Pathos služi kao sredstvo utjecaja na emocije publike; to može uključivati ili govor na strastveni način, gdje će se jasnom dikcijom i jakim tonom pažljivo naznačiti glave ideje, ili pak pažljivo birane riječi (razne figure govora) koje će u publici izazvati empatiju, ljutnju ili određeni drugi emotivni odgovor. Potrebno je promatrati kako govornik uspostavlja odnos sa svojom publikom, postoji li on uopće te na koji način bi morao promijeniti svoju strategiju u slučaju da uspostavlja odnos s publikom drugačijeg svjetonazora. On mora biti spreman i na adresiranje opozicije unutar svoje publike jer time iskazuje kako nije zaplašen reakcija suprotnog mišljenja, odnosno, dovoljno je siguran u svoje argumente i potkrijepe koje ga jačaju. 

Tijekom retoričke analize neophodno je razmišljati o kontekstu u kojem je govor izveden budući da su mnogi poznati povijesni govori svojedobno bili pozdravljeni ovacijama, dok pod današnjim društvenim okolnostima vjerojatno ne bi dobili priliku za izvedbu. Sukladno tome, potrebno je naglasiti i ulogu svega onoga što nije tekst, a što se odnosi na kontekst komunikacijske situacije – tko je autor ili govornik, karakteristike (ciljane) publike, s kojim ciljem je došlo do izvedbe govora, koji je medij, sadržaj i sl.

 

Claim, warrant, backing?

 Kao što je već navedeno, zadaća retorike jest da svojim govorom uvjeri publiku u određenu misao, koristeći razne argumente. Ti argumenti mogu biti ojačani uporabom pojedinih tvrdnji (claim), kopči (warrant) ili potpora (backing).

• Tvrdnja jest zaključak koji želimo utemeljiti našim argumentom; ona je najčešće eksplicitno izrečena, no nije neobično niti da se pronađe u implicitnom obliku. Pravovaljana tvrdnja može jasno iskazati koji je cilj govora.
• Kopča su razlozi i/ili toposi koji dodatno podupiru tvrdnju (uvjerenja, vrijednosti i iskustva za koja govornik vjeruje da dijeli s publikom); to je pretpostavka, često neizrečena, ali sa svrhom da tvrdnju učini vjerodostojnom.
• Potpora se odnosi na dodatne razloge koji potpomažu, odnosno pojašnjavaju kopču; ona može biti u obliku činjenica, osobnih iskustava, mišljenja stručnjaka ili dokaza iz određenih tekstova/istraživanja. 
  
  

Prije nego što započnemo retoričku analizu, potrebno je osvijestiti što nam prikupljene informacije zapravo sugeriraju i odgovoriti si na određena pitanja, poput: Kako retoričke strategije u ovom govoru pomažu govorniku u ostvarenju njegova cilja? Je li koja od tih strategija više odmogla nego pomogla? Je li autor upotrijebio strategije koje odgovaraju publici i kompletnoj prigodi? Dakako, analizu započinjemo uvodom u kojem navodimo o kojem ćemo točno tekstu govoriti i tko ga je izveo, iznosimo relevantne informacije vezano uz mjesto i vrijeme izvedbe govora te navodimo središnju misao govora. Središnja misao ključna je za uspješan uvod te ujedno postaje i misao vodilja koja će se provlačiti kroz kompletnu analizu. Potrebno je i implicitno naglasiti kako stvaramo retoričku analizu, a ne provodimo ispitivanje valjanosti izvedenog govora.

Poželjno je cjelokupnu izvedbu sažeti u jednu rečenicu, dok ćemo o detaljima govora više govoriti u središnjem dijelu teksta i podupirati ih svim dokazima koji su već izrečeni. Središnji dio analize fokusirat će se na tekst sam; ovaj dio može se (ali i ne mora) podijeliti u tri odlomka gdje će se svaki zasebno fokusirati na određen dio govora. Najopćenitiji način podjele glavnog dijela može se odrediti u sekcije koje se, svaka zasebno, odnose na logos, ethos i pathos u govoru. Naravno da sva tri elementa ne trebaju biti jednako zastupljena, no ako se u analizi planiramo fokusirati na jedan više nego na ostala dva, poželjno je oba (manje zastupljena) elementa prikazati prije većeg, gdje ćemo izdvojeni element detaljnije objasniti prema sredini i/ili kraju analize.

 

Kada govorimo o logosu, potrebno je identificirati najvažniju/e tvrdnju/e i evaluirati ispravnost ostalih elemenata koji ju/ih podupiru; dakako da će svaki govornik sam odlučiti kojim argumentima će podupirati svoju središnju misao, no jednako tako je i za vanjskog promatrača važno jesu li ti argumenti dovoljno jaki; za ethos moramo analizirati i jasno predstaviti točnu ulogu govornika za koju on sam (vjerojatno) tvrdi da ima dovoljno kredibiliteta; za pathos je potrebno analizirati tip publike pa zatim sve ostale elemente koji dočaravaju kako se publika mogla osjećati u tom trenu, ovisno o prigodi i središnjoj misli.

 

Također, neophodno je obratiti pozornost i na moguće isprovocirane vizualne prikaze stvari, dočarane pojedinim figurama govora. Ako nemaju funkciju argumenta, figure govora mogu doprinijeti uvjeravanju, budući da vrlo lako mogu stvarati mentalne slike kod publike. Poznavanje figura i njihova spretna uporaba katkada mogu pridonijeti i argumentacijskoj snazi govora. Međutim, kod donošenja zaključaka o određenim tvrdnjama, potrebno je osloniti se na sve dostupne dokaze iz govora, umjesto da kreiramo vlastito mišljenje na temelju emocije koju je taj govor probudio u nama (slagali se mi sa središnjom misli govora ili ne). Sve rečeno najbolje bi bilo zaokružiti raspravom o posljedicama koje je izazvala izvedba govora te koliko su uspješno utjecala navedena tri elementa retoričkog trokuta.

 

Završni dio analize sažima sve navedeno u središnjem dijelu; potrebno je još jednom navesti središnju misao govora te prikazati kako se ona razvijala tijekom naše analize. Treba uzeti u obzir i jesmo li svojim budućim čitateljima donijeli dovoljno novih, ali i jasnih informacija, kojima će bolje razumjeti analizirani govor (što možda prije čitanja naše analize ne bi bilo moguće). Najvažnije je to da se u analizi ne treba slagati sa središnjom misli i/ili argumentima koje govornik navodi, već se treba jasno prikazati način na koji on te iste argumente iznosi i podupire određenim činjenicama.