Grijeh monotonije u javnome govoru

Piše: Adriana Nimac

Povijest hrvatskoga jezika vezana je uz stvaranje hrvatskog naroda. Svjesni smo činjenice koliko se jezik mijenjao kroz povijest. Mijenjao se toliko da neke riječi, koje su nekada značile jedno,  danas sugeriraju nešto sasvim drugo. Tu se krije prava zamka značenja riječi monotonija.

Izuzevši maleni postotak „načitanog“ dijela populacije, ostatak koristi gotovo podjednak vokabular u svakodnevnoj komunikaciji. Međutim, za osobu koja se bavi javnim govorima i nastupima, monotonija vokabulara predstavlja veliki problem. Monoton govornik gubi se, ne samo u volumenu i visini svoga glasa, nego i u učestalom korištenju istih fraza, ograničenih jednakom brzinom govora i izrečenih misli. Tako stvorena slika teško će biti prihvaćena kod slušatelja.

Monotonija, kardinalan i najčešći grijeh javnog govornika, nije onaj grijeh koji smatramo ljudskim. Više ga možemo nazvati grijehom propusta. Taj propust krije se u činjenici da javni govornik svoje misli izražava na potpuno jednak način. Svi smo barem jednom prisustvovali govoru ili predavanju gdje smo zažalili što smo došli, odbrojavajući minute do kraja upravo zbog govornika. Monotonija je ono što može uništiti snagu i život govora, bez obzira na to koliko je on dobro strukturno i tematski sastavljen. Ona je oblik siromaštva, bilo u govoru ili stvarnom životu.

Kako pobijediti monotoniju?

Kada nemamo što obući, idemo u kupovinu nove odjeće. Kada nam nedostaju riječi kojim bi se izražavali, potrebno je obogatiti vokabular. Snagu našeg govora umnožavamo jačajući snagu njegovog alata, a to su – riječi. Govornik je taj koji ima određene instrumente i alate na kojima gradi svoje argumente, igrajući na stvaranje osjećaja i povjerenja kod publike. Koristeći riječi, stvaramo sliku u mislima slušatelja. Što su riječi snažnije, to će slika biti življa i jača, a time će i poruka koju želimo prenijeti ostaviti dublji trag.

Naravno, javni govor ne predstavlja slijeđenje pukih pravila na papiru. Najvažniji zakon javnog govorništva krije se u nužnosti istine, snage i osjećaja unesenih u taj govor. I ovdje, kao i u većini stvari u životu, odgovor leži u ponavljaju. Ne kaže se uzalud: „Ponavljanje je majka znanja“.

Dakle, praksa, praksa i praksa. Čak i kada nemate nikoga da Vas sluša, slušajte sami sebe. Čitajte stručnu literaturu, ali i žanrove za razonodu. Hrvatski jezik zaista je bogat i slojevit. Šteta je ne iskoristiti bogatstvo koje nam on i pruža.

Šminkanje kao oblik neverbalne komunikacije

Piše: Ana Uremović

Jednog dana dok je Narcis bio naslonjen nad bistrom vodom u fontani u njoj je ugledao svoj odraz. Postao je toliko strastveno opsjednut likom koji je ugledao ispred sebe da ga ništa nije moglo otrgnuti od njega te je tamo i umro od iznemoglosti.

 

Jedna od osnovnih karakteristika ljudi jest ta da su socijalna bića koja međusobno komuniciraju. Komunikacija se ne sastoji samo od verbalnog aspekta odnosno izgovorene riječi već obuhvaća i ono što osoba ne izgovori nego pokazuje. Taj neverbalni aspekt dominira nad verbalnim i obuhvaća ljudsko ponašanje, kretnje, gestikulaciju, položaj tijela, njegov cjelokupan izgled, način oblačenja, frizuru, a kod žena i šminku. On ukazuje na stav koji imamo prema drugim osobama i pomaže nam graditi odnos s drugim ljudima. Djelomično je pod našom kontrolom.

Ljudski rod šminku poznaje i koristi od samih početaka ljudske vrste pa sve do danas kada je postala neizostavan dio svakodnevice. Šminka je u današnje vrijeme neizostavan dio neverbalne komunikacije koja utječe na formiranje slike koju javnost ili pojedinci imaju o pojedinim osobama.

Bez obzira na to koliko se jako trudili, ne možemo zanijekati činjenicu da su izgled i imidž važni kada upoznajemo novu osobu jer na temelju toga o njoj stvaramo pozitivno mišljenje i potom ga zadržavamo. To je bitno jer se na taj način pažnja privlači i održava, a također je potrebna kako bismo pomoću nje kasnije prenijeli svoju poruku ili namjeru.

Pažnja se zadržava kvalitetom odnosa koji uspostavljamo, a sve se svodi na tri stvari:

  1. naš izgled tj. kako izgledamo i kako se krećemo,
  2. naš stav tj. što govorimo, kako govorimo i koliko smo zanimljivi,
  3. kako se ljudi osjećaju u našem društvu. (Boothman, 2006: 21)

Naš izgled ovisi o odabiru odjeće, obuće, o našoj frizuri, noktima, a kada se radi o ženama znatno o načinu na koji se šminkaju. Osoba čiji izgled odaje dojam da brine o sebi, da je njegovana, uredna i lijepa u poslovnom svijetu ostavlja dojam profesionalnosti, pokazuje da pridaje važnost poslu koji radi, ali i da cijeni i poštuje svoje suradnike te poslovne partnere. U današnje vrijeme šminka je dio svakodnevice većine žena, a u poslovnom svijetu je nešto bez čega se ne može. Naime, šminka mnogim ženama pruža osjećaj sigurnosti i veće samouvjerenosti, a kod drugih stvara bolji dojam o njima.

adult-beautiful-blur-324654.jpg

Šminka u poslovnom svijetu

Osnovne značajke šminkanja posljednjih nekoliko godina u poslovnom svijetu određuju tri riječi: osobnost, prirodnost i svježina.

Nepisano je pravilo da se pri jačem vizualnom naglašavanju očiju usne šminkaju diskretnije. Žele li se pak naglasiti usne, šminkom se oči podređuju donjem dijelu lica. I suvremeni vodiči lijepog ponašanja tj. bonton ističu kako se sa šminkom treba postupati umjereno i prilagoditi je situaciji. Svaka bi žena trebala ne nastojati biti zapažena po pretjeranom nanosu šminke, osobito ne jakim bojama koje nisu u skladu s njenim tenom i pojavom u cjelini. Bonton također propisuje da bi se dnevna šminka trebala razlikovati od večernje jer ona može biti napadnija i naglašenija. Tijekom dana šminkanje bi trebalo biti diskretno jer ako je previše vidljiva na svjetlosti učinak će biti potpuno drugačiji od željenoga.

Šminka mora biti savršena tijekom cijelog dana, ali opet ne uspijeva to svima. Vrhuncem neukusa i nemara smatraju se tragovi maskare ispod očiju te razmazani tragovi ruža na usnama. Kako bi dakle ozbiljna profesionalna, poslovna žena trebala izgledati? Odgovor na to pitanje slikovito daje televizijsko novinarstvo. S jedne strane na ekranu imamo starijeg muškarca, naboranog i uglednog, a s druge strane ljupku, našminkanu mlađu kolegicu. Ta dvostruka slika postala je paradigma za odnos između muškaraca i žena na radnome mjestu. Situacija sa ženama na televiziji istodobno simbolizira i osnažuje kvalifikaciju profesionalne ljepotice jer se prenosi svako jutro i večer nacijama zaposlenih žena. Poslovna žena neće stavljati ogromne količine šminke kako bi zadovoljila potrebe lijepog izgleda i neće izgledati poput porculanske lutke kakvu smo navikli gledati u medijima, ali će šminku ipak nositi, nenapadnu i prirodnu te u skladu s njenim radnim mjestom i godinama – ako ne zbog osobnih uvjerenja onda iz razloga što pozitivna estetska pravila to tako nalažu.

Šminkanje je dakle neizostavan dio neverbalne komunikacije koja utječe na formiranje slike koju javnost ili pojedinci imaju o pojedinim osobama. Utječe na stvaranje prvog dojma koji sugovornik formira u prvih 7 sekundi u izravnoj komunikaciji ili u komunikaciji putem masovnih medija, a također utječe na građenje pozitivne slike koju pojedinac stječe o osobi tijekom nekog vremena.

Muke po odijevanju

Predavačica: Bojana Zrinščak

Današnje jutro činilo se baš kao i svako drugo. Petak je, ležeran dan na poslu, barem što se odijevanja tiče i kako ga mnogi vole nazivati – „službeni početak vikenda”.

Ispijajući kavu uzela sam službeni mobitel i letimično krenula pregledavati gomilu mailova pristiglih od jučer poslijepodne. Mail naslova Sastanak nagnao me da ga otvorim i tu je dan krenuo totalno nizbrdo.

Sastanak u Uredu uprave sve je samo ne ležeran, makar bio petak. Odmah sam se prisjetila onog jedinog kršenja pravila odijevanja koje opetovano ponavljam – traperice. Rad u ozbiljnoj financijskoj instituciji moju ljubav prema trapericama stavlja na ozbiljnu kušnju jer su one na listi odjevnih predmeta koji nisu dozvoljeni. Rukama i nogama se borim objasniti kako traperice nisu više sinonim za ležerno, buntovno ili „kućno“ izdanje, već ako se kombiniraju s košuljom, sakoom i štiklama odaju puno profesionalniji dojam od neke kraće suknje, mrežastih čarapa i platformi, no ne nailazim na odobravanje pa me  HR-ovci mrko gledaju, baš kao i moja šefica.

Uz blago prevrtanje očiju, jer moj petak neće biti kako sam si željela, odabir je pao na divnu sivu haljinu ispod koljena. Kosu sam skupila jer je to jedino što ne izgleda kao da sam se češljala petardom te sam detaljno očistila svoje crne cipele s petom savršenih proporcija – čitaj 7 cm.

Tema sastanka bila je regrutacija nove radne snage u mom odjelu te smo imali 7 kandidata koji su se prijavili za posao. Ma koliko god mi se ujutro nije činilo obećavajućim, iduća tri sata bila su moje čisto zadovoljstvo – proučavanje mladih ljudi i njihove prezentacije.

Da danas ja moram biti ta koja se treba prezentirati, bila bih na totalnim mukama, pogotovo što se tiče odjeće jer jezik i trema nikad nisu bili moj problem. Moda i modna prezentacija trenutno su pod najvećim povećalom, a i dostupnost i šarolikost mode nije nikada bila veća. Iz tog kuta gledišta, meni je bilo jako zanimljivo promatrati mlade ljude i kako oni doživljavaju razgovor za posao. CV je bio pokazatelj stručnosti, znanja i iskustva, no meni je to bilo crno slovo na papiru. Sama prezentacija čini oko 40% ukupnog dojma.

adult-beautiful-clothes-291762.jpg

Prva mlada dama – Petra – ušla je poprilično samouvjereno. Instinktivno sam ju pogledala od pete prema glavi (ja to tako radim) te sam zaključila da je položila – barem kad su u pitanju cipele.  Lakirane salonke crne boje upotpunile su crne hlače na crtu i nježnu rozu bluzu.  Bitna je ta cipela, ma koliko mi šutjeli o tome, jer, iako se mnogi fokusiraju na glavu, nađe se neki  „pacijent“ poput mene koji, kad je cipela u pitanju, odrubi glavu u sekundi. Ne mora to biti skupa, fensi cipela – ali mora biti čista i primjerena prigodi. Žene često naprave pogrešku i obuju previsoku petu u kojoj em ružno hodaju em izgledaju kao da kasnije planiraju odjuriti u neku od popularnih diskoteka u Zagrebu. Petra je tu pogodila u sridu. Njena je peta je bila visoka oko 5 cm i nije imala trunku blata na sebi. Petra je djelovala samouvjereno i sigurno, a tome je itekako pridonio odabir odjeće. Odjeća nije bila strogo poslovna, već u okvirima njenih godina. Došla je u onome u čemu se ugodno osjeća, a svojim odabirom poštivala je i nas i instituciju koja joj je dala priliku. Kosa joj je bila  čista i uredno počešljana. Nikakva posebna frizura iz najskupljeg salona, već svježina, urednost i umjerenost. Šminka je bila kao da je slušala moje predavanje. Topli tonovi na očima, nježno rozo rumenilo, uredne obrve i ruž boje mesa. U mojim je očima izgledala kao školski primjer primjereno odjevene osobe. Svi smo primijetili kako su joj se znojili dlanovi i kako je ona to pokušavala sakriti, ali naš kolega pomalo sliči na Gargamela pa mi je i to bilo razumljivo. Nakon razgovara sam joj potiho šapnula kako se taj problem znojenja ruku lako može riješiti baby puderom .

Nakon nje predstavljao se Nikola. Pogleda uprta stalno u pod, tihog glasa i igrajući se rukama djelovao je nesigurno i nepripremljeno. Sako mu je bio kao od starijeg brata, a ispod njega nazirala se majica – običan t-shirt s porukom. Traperice su bile tamne boje te su djelovale poput keperica koje bi samo oštro oko moglo otkriti. Meni  nisu smetale, a ni itko od kolega mu ih nije uzeo za zlo. Kada sam pročitala njegov CV uočila sam kako je njegovo trenutno zaposlenje jedna marketinška agencija. To mi je dalo odgovor na mnoga pitanja koja se tiču njegovog izgleda i odjeće. Kako je djelovao poput srndaća na odstrelu, nisam ga još ja željela ubiti u pojam pitanjima. Kada nam je predavao CV kriomice sam vidjela poruku na majici – totalna pozitiva oko mira u svijetu i kao takva uklapala se u njegov ležeran stil. Vidjela sam kako je Gargamel do mene malo otpustio kravatu ljubomorno gledajući u Nikolu koji tako casual stoji pred nama te bi se rado zamijenio s njime. Možda je bio malo previše casual unatoč sakou jer je na nogama imao starke. Kardinalna greška kada se ide na razgovor za posao u financijski sektor i eto još u instituciju u kojoj su kravate must have. Nikola je izašao, a glavna osoba iz HR-a pored njegovog je imena stavila NE. 40% CV-a nije bilo dovoljno da skrene pažnju na sebe – niti glasom niti stasom.

blur-business-clothes-325876.jpg

Ivan je bio totalna suprotnost Nikoli. Direktan pogled prema nama, ispravno držanje, mirne ruke, glas umjeren, ali odlučan. Uredno opeglana košulja raskopčanog prvog gumba nazirala se ispod pulovera. Tamno plave hlače bile su ispravne dužine, a čiste cipele uskladio je remenom. Siguran stavom i pojavom. Kosa uredno začešljana kao i uredno formirana brada. CV mu je bio štur jer je tek završio fakultet, ali je odavao dojam osobe koja drži do sebe i koja radi na sebi. Mogu reći da je imao naklonost svih prisutnih, a što je dulje govorio bio je opuštenije i samouvjerenije. Tu i tamo popravio bi kosu što je odavalo prisutnost blage treme, ali s obzirom na godine pomislila sam kako ipak postoje mladi koji imaju viziju sebe te poštuju okolinu, barem u ovom slučaju. U jednom trenu je kihnuo, ispričao se i izvadio rupčić – pravi rupčić od finog pamuka koji mi je razvukao osmijeh. On je doista bio takav kakav je stao pred nas. Uredan detaljist koji je imao svoj osoban stil te ga je prilagodio nama. Zamišljala sam ga kako u slobodno vrijeme obuče polo majicu na ove hlače i tenisice koje graniče s izgledom cipela i kako pomogne bakici da pređe zebru noseći joj vrećice iz dućana. Fin neki momak koji ne glumi finoću, već ju živi.

Iza njega dvije mlade dame. Stavljam ih zajedno jer su doista bile kao jaje jajetu slične. Čak je i manikura s točkicama i špic noktima izgledala kao da idu istoj kozmetičarki. Tu mi je prvo pao mrak na oči. Znam da je to osobna stvar, ali dojam koji takvi nokti ostavljaju sve je samo ne profesionalan. Ne sumnjam ja da bi mlade dame posao mogle raditi dobro i savjesno, ali već zamišljam klijenta koji umjesto u ugovor gleda u nokte i tko zna što potpisuje. Na prvi pogled, odijevanje kakvo se očekuje – bijela košulja i crna suknja – jedina mana je što su košulje bile preuske, s jednim gumbom više raskopčanim, a suknja je bila bar 3 cm prekratka. Jedna je imala žvakaću gumu, a drugoj je najlonka pukla (ok, viša sila, ali nije na odmet imati jedne u torbi ako znate da idete na važan razgovor). Kolege oko mene su se uskomešale i to mi je bilo simpatično, ali da ih pitate kako se mlade dame zovu i eventualno gdje su prije radile ne bi Vam znali reći – TO NIJE EFEKT KOJI ŽELITE POSTIĆI – vjerujte mi. Jedna je imala žarko crveni ruž koji joj se prilikom razgovaranja s nama oslikao na zub te, iako sam joj pokušala ukazati na to prelazeći jezikom preko zubi, gledala me kao da mi nije dobro – nije shvatila poruku. Ova druga je tremu rješavala piskutavim smijehom, vrteći pramen kose te cupkajući s noge na nogu – čak joj se i platforma otkopčala pa je to morala popraviti. Svi smo imali prilike vidjeti crni grudnjak ispod bijele košulje. Srećom, košulja je bila gustog tkanja pa se to nije vidjelo na prvu jer bih to prvo spomenula.

Izašle su i njih dvije, a ja sam ostala piljeći u prazan zid s par upitnika nad glavom. Životopisi obje djevojake bili su korektni, ali to očito nije bilo dovoljno. Jedna je radila u privatnom poduzeću u računovodstvu, a druga je kao studentica radila u referadi fakulteta. Voljela bih ih sresti negdje u gradu, doista me zanima privatno izdanje.

Mateo, revizor u svakom pogledu riječi, nosio je odijelo kao po špagi. Upotpunio ga je prslukom i maramicom u džepiću sakoa. Strog, čak i prestrog za mene, odriješit, pomalo hladan na granici bahatosti. Iako sam to pripisivala tremi, nije popuštalo s vremenom. Crne, uglancane cipele, remen u tonu i bijela košulja. Kad sam se bolje zagledala u košulju, vidjela sam DLAKE NA PRSIMA! Slušala sam ja njega, uspjela primijetiti komešanje i češkanje na koje tjera trema, ali pogled mi se uvijek vraćao na dlake. A sve se to moglo izbjeći samo da je obukao potkošulju. Je li mu itko ikada spomenuo kako se ispod svijetle košulje uvijek oblači potkošulja, iako nije njegov stil?!

Kada smo bili gotovi i dojmovi su se slegli, stručni dio tima pozabavio se kalkulacijom viđenog i CV-a, a ja sam sjela za stol razmišljajući o osnovama:

  • poštivati prigodu svojom pojavom – uzeti u obzir godine i izbjegavati modna eksperimentiranja
  • urednost prije svega
  • spojiti ono u čemu se osjećamo ugodno s primjerenim (primjerenost ima prednost) – izbor je doista šarolik i nema mjesta isprikama da se nije moglo pronaći odgovarajuće
  • brinuti o veličini (niti premalo – niti preveliko)
  • visina potpetica koja osigurava stabilnost i smanjuje mogućnost lomova
  • nokti uredni i čisti (izbjegavati manikuru koja zahtjeva oružani list)
  • kosa i brada – oprana i uredna
  • paziti na print poruke na odjeći
  • izbjegavati velike logotipe brandova
  • bijela košulja je uvijek dobar odabir – paziti na donji veš!
  • izbjegavati kombinaciju točkica i prugica
  • radije gumb više zakopčan nego otkopčan
  • makar djeluje kao floskula, ali manje je više doista vrijedi kad je šminka u pitanju 

 

Što danas znači biti novinarka?

Predavačica: Ana Ramljak

Mediji su, srećom ili nažalost, odraz naše stvarnosti. Oni nas informiraju, utječu na to kako vidimo svijet i oblikuju naše stavove.

Medijske redakcije u Europi već su odavno feminizirane i dobar dio profesora koji rade na fakultetima novinarstva složit će se da je novinarstvo postalo, ili postaje, ženska profesija. Među studentima novinarstva koji diplomiraju čak je 68 posto žena. U redakcijama je taj postotak i veći.

No, kad zagrebete samo malo ispod površine, slika je drugačija od one koju pričaju brojke o tome koliko žena radi u medijima.

pexels-photo-209257

Novinarke u Europskoj uniji, koja toliko govori o ljudskim i ženskim pravima, imaju 17 posto nižu plaću od svojih muških kolega koji rade isti posao! U nekim zemljama ta razlika je i veća. Također je poznatno da su žene rjeđe izvori vijesti, komentatorice i subjekti priča od muškaraca.

Na menadžerskim pozicijama u medijima samo je 30 posto žena. Na glavnim upravljačkim pozicijma tek ih je 16 posto.

Rjeđe pišu o „važnijim“ temama poput politike i gospodarstva. Njihovi se tekstovi rjeđe najavljuju na naslovnicama od tekstova njihovih muških kolega.

Prve novine pojavile su se krajem 17. stoljeća. Danas ih manje kupujemo na kiosku, a više na internetu, ali princip je, barem na papiru, ostao isti – informirati, educirati, zabaviti. Prva žena urednica nekih novina bila je Ann Franklin još 1762. godine.

Gdje smo danas, 256 godina poslije?

*Podaci Europskog instituta za rodnu ravnopravnost

Glumačke tehnike u svakodnevnom životu

Predavač: Paško Vukasović, mag. art.

Glumac u kazalištu ili glumac na filmu komunicira sa svojim partnerima u zadanim situacijama te indirektno komunicira s publikom u kazalištu ili čak publikom u kino dvorani. Zadatak mu je istinito reagirati u izmišljenim okolnostima. Kako bi reagirao istinito, glumac treba prije svega reagirati organski i biti svjestan svoga tijela u prostoru. Upravo u ovom trenutku vučemo paralelu sa svakodnevnim životom i vidimo potrebu za bazičnim glumačkim tehnikama i vještinama kod svakog pojedinca.

Ukoliko želimo postići visoku razinu osobne svjesnosti, dopustiti sebi da osjetimo tremu, ali da mi upravljamo njome, a ne ona nama, utoliko će nam bazične glumačke tehnike pomoći da se sami nadograđujemo i kontroliramo. Nije li naš govor za vrijeme obiteljskog ručka javni nastup pred troje, četvero ili više ljudi? Ne stvaramo li u razgovoru s blagajnicom zapravo scenu koja bi mogla biti snimljena kamerom i umontirana u dugometražni igrani film? Svakodnevne životne situacije možemo percipirati i na ovakav način i koristiti ih kako bismo preko njih povećali dozu svoje svjesnosti, poboljšali svoj govornički aparat ili ispitali širi raspon svojih organskih gesti. Na taj način ćemo zapravo vrlo vješto svoje svakodnevne situacije iskoristiti kao poligon za svoj trening i pripremiti se za trenutak kada ćemo biti primorani na  „još veći“ javni nastup. Međutim, da biste uopće mogli i znali na čemu trebate raditi i kako koristiti i nadograđivati svoju glumačku ličnost potrebno je da Vas profesionalna osoba upozna i usmjeri u glumačke tehnike i alate koje možete koristiti svakog trenutka u svakodnevnom životu.

 

Poslovna i emocionalna inteligencija

Predavač: Dario Antić

Jeste li možda na svojem radnom mjestu doživjeli jednu od sljedećih situacija:

  • Netko preuzima zasluge za Vašu ideju ili bilo koji oblik unaprjeđenja posla/poslovnog procesa koji obavljate?
  • Kolega Vam upada u riječ i preuzima na sebe rješavanje Vašeg zadataka jer očito smatra kako ga on može bolje obaviti, čime Vam pokazuje kako Vi niste dovoljno kompetentni za obavljanje istog?
  • Kolega ne želi s Vama riješiti konfliktnu situaciju, nego se povlači i cijeli dan izbjegava komunikaciju?
  • Vaš šef ili voditelj odjela ne prepoznaje Vaš rad i zalaganje i ne zauzima se za ljude koje vodi te prilikom problema koje imate s drugim ljudima (druga firma, drugi odjel…) ne uključuje se u rješavanju tih problema nego ste prepušteni sami sebi?
  • Sve što radite nije dovoljno dobro?
  • Nepravedna raspodjela zadataka i poslova unutar tima (primjerice: neprepoznavanje komparativnih prednosti i nedostataka članova tima u obavljanju određenih zadataka…)?
  • S nekim kolegama Vam je teško surađivati jer su naprosto „teški“?
  • Nemogućnost nošenja s kriznim situacijama gdje voditelj tima/šef prenosi stres na članove tima, umjesto da podiže produktivnost (ne pronalazi najbolji modus za rješavanje stresne situacije, nego je još više potencira zbog straha za gubitak svog radnog mjesta)?
  • Neprofesionalno ponašanje voditelja tima kroz naglašavanje privatnih problema, životnih stavova, viđenja koji u drugi plan stavljaju prirodu posla i nevažni su za kontekst posla te konstantno isticanje sebe negativno utječu na cijeli tim?
  • Nejasna vizija direktora, voditelja tima ili uprave tvrtke gdje se zaposlenike motivira obećanjem o budućem napredovanju, ali se istovremeno ta pozicija obećava različitim osobama?
  • Poricanje doprinosa članova tima zajedničkom projektu i uspješnosti tvrtke, te gledanje na zaposlenike kao na sredstvo koje je zamjenjivo, a ne kao na goodwill koji će osigurati dugoročan rast i reputaciju?
  • „Možete sanjati, stvarati, dizajnirati i graditi najljepše mjesto na svijetu, ali za ostvarenje toga sna bit će vam potrebni ljudi”. Walt Disney

Jako ste sretan zaposlenik ako vam se dogodio samo jedan slučaj od gore navedenih.

Kako se nositi sa svim ovim teškim situacijama koje se mogu dogoditi svakome?

Postanite emocionalno kompetentni i naučite primjenjive koncepte emocionalne inteligencije. Emocionalna inteligencija prema Danielu Golemanus sastoji se od pet sastavnica: prepoznavanje vlastitih emocija, upravljanje vlastitim emocijama, samomotiviranje, prepoznavanje emocija kod drugih te ophođenja s drugima.

Čuvajte sebe i svoje psihičko i fizičko zdravlje. Nitko Vam neće pomoći, osim Vas samih.

Poruka – To sam ja

Predavač: Vedran Sorić

Prodaja je krvotok, srce i duša biznisa. Činjenice govore, ali emocije prodaju (kupuju)! Uspješni prodavač pobuđuje emocije radosti i veselja – dobre vibracije. Što su brojke, prodaja i profit bez lojalnog kupca? Malo prodavača svjesno koristi moć osobnog prodajnog brenda u prodajnom procesu. Sposobnost implementiranja osobnog prodajnog branda u svakodnevni, zahtjevni i stresni poslovni život nit je vodilja za kreiranje uspješne i održive karijere u profesionalnoj B2B prodaji. Vjerujem da će kupci u narednim godinama radije biti tretirani kao obitelj nego kao kraljevi. „Emotivna matematika”, često ubačena kroz kvalitetan profesionalan osobni brand bit će najbolja oklada za prodajni uspjeh – najsigurniji način zadržavanja kupca „za cijeli život”. Kupac kupuje radi mene! Kreiranje osobnog brenda proizlazi iz svih oblika profesionalne, organizirane komunikacije pojedinca u svim područjima društva. Glavni je cilj uspješno pozicionirati pojedinca, a kroz to i kompaniju za koju radi u percepciji okoline. Kapitalizam modernog doba, okružen negativnim ispadima globalizacije, treba fleksibilne ljude koji moraju stalno iznova promicati, afirmirati i pozicionirati sebe. Današnje je poslovno okruženje „brutalno”, a prodavač ga treba kontrolirati kako bi bio uspješan. Kontroliranjem poslovnog okruženja ne funkcionira na tuđem, već na svom terenu te mu to omogućuje nadzor nad vremenom i prostorom u kojem djeluje. Izgradite svoj poslovni imidž što ujedno predstavlja percepciju drugih o vama. Pravi poslovni imidž je onaj koji kaže da smo prilagodljivi, pristupačni, sposobni, uvjereni, kreativni, iskusni, profesionalni, uspješni, pošteni, inteligentni, organizirani, snalažljivi, iskreni, razumljivi, svjesni, napredni, moderni… Ako sebe ne doživljavamo kao hodajuću govornu poruku, nedostaje nam najbitnije – profesionalna prodajna komunikacija.

 

Prvi dojam iz verbalne perspektive ili kako započeti javni govor

Predavačica: Tena Žganec 

Jeste li ikada željno krenuli gledati film, ali ste zaspali prije nego što se radnja počela „zahuktavati“? Ili, recimo, već nakon prvih nekoliko pročitanih stranica odlučili ste vratiti knjigu natrag u knjižnicu? Jeste li ikada promijenili program već na početku emitiranja neke emisije?

Važnost prvoga dojma ne treba posebno predstavljati – da su prvi kadrovi filma, prve stranice knjige ili prvi dijelovi emisije bili zanimljiviji, vjerojatno bi Vašu pozornost zadržali do kraja. Isto vrijedi i za javni govor. Ako tema govora sama po sebi nije jako zanimljiva, velika je vjerojatnost da će publika misliti: „Pa što?“, „Koga briga?“ – nije realno očekivati da će publika uvijek biti zainteresirana, koncentrirana i motivirana slušati govor. Upravo je zato uloga samoga govornika svoju publiku na početku potaknuti na slušanje. A kako? Evo nekoliko savjeta.

Na samome početku govornik svoju publiku mora pozdraviti i taj pozdrav prilagoditi dobu dana te prigodi u kojoj govori. Na početku je poželjno i predstaviti se imenom, prezimenom i statusom/ulogom, s obzirom na to da govornik zastupa samoga sebe i stoji iza vlastitih riječi. Prije nego što se krene na sam sadržaj govora, svakako je važno osloviti svoju publiku kako bi ona znala da im se govornik obraća osobno. Oslovljava se hijerarhijski i najprije suprotni spol, a u osobito formalnim prigodama po protokolarnom redoslijedu imenovanja.

Nakon što se predstavio te svoju publiku pozdravio i oslovio, govornik mora zainteresirati slušatelje. Provjereni je savjet stvaranja zanimanja za temu spomenuti na koji je način sam govornik povezan s tom temom, zašto ga okupira, zašto je odlučio govoriti baš o tome, a potom naglasiti i kako je s temom povezana publika te zašto bi im morala biti važna. Govornik to može učiniti pričanjem kratke anegdote koja ga je potakla na razmišljanje o toj temi, može publici postaviti retoričko pitanje, može izreći neke zapanjujuće podatke ili oprečna mišljenja vezana uz temu, a može izreći i prigodni citat neke osobe koja se temom već bavila.

Na primjer, studentica koja je pred svojim mlađim kolegama govorila o stručnome osposobljavanju predstavila se kao budući dio tržišta rada, jedan mali dio u brojci od 35 000 radnika ispod 30 godina starosti. Malo će veći dio u toj brojci za samo nekoliko godina činiti svi oni zajedno jer tržište rada čeka i samu publiku. Nastavila je s retoričkim pitanjem zanima li publiku kakva su iskustva sa zapošljavanjem imali mladi koji su se već našli u toj fazi. Potom je kratko iznijela rezultate istraživanja mišljenja mladih koji su prošli stručno osposobljavanje te definirala svoje mišljenje.

Nakon stvaranja zanimanja za temu i najave same teme, dobro je vrlo kratko najaviti sadržaj govora kako bi publika znala što je očekuje te tako lakše pratila govor. Na primjer, nakon što je studentica koja je govorila o stručnom osposobljavanju izrekla svoje mišljenje o temi, navela je da će u govoru nastojati argumentirati svoje mišljenje s dva stajališta te ponuditi valjane potkrepe. Nakon toga slijedi središnji dio govora.

I za kraj – vrijeme. U govoru je izuzetno važno držati se propisanog vremena pa unatoč neupitnoj važnosti uvoda u kompoziciji govora, on vremenski može zauzimati tek oko 10% njegovog ukupnog trajanja.

Neka Vam je što zanimljivijih i kreativnijih Vaših početnih 10%!

 

Otresite se treme

Predavačice: Ivana Mrgan, prof. psih., i Ana Miletić, dipl. psih.

Nelagoda ili tjeskoba prije izlaganja pred publikom jedan su od najčešćih strahova. U manjem ili većem obimu svima je poznata nuspojava straha da se od elokventnog i pripremljenog govornika ne pretvorimo u nekoherentnu amorfnu masu. U manjoj ili većoj mjeri tremu doživljavaju mnogi sportaši prije natjecanja, pjevači prije koncerta, glumci prije izvedbe i, naravno, studenti prilikom održavanja seminara ili prilikom postavljanja pitanja tijekom predavanja ili vježbi. Veliki dio tog straha proizlazi iz ideje da ćemo se osramotiti ili doživjeti kritike, a u najgorem scenariju kombinaciju. Navedeni scenarij ima nekoliko faza, a prije samog izlaganja uglavnom je sljedeći…

Ako niste preplavljeni tjeskobom večer prije, tijekom jutra javljaju se različite manifestacije – drhtanje glasa pri ponavljanju, suhoća grla i usta, znojenje, crvenilo lica ili vrata, lupanje srca, ubrzano disanje, osjećaj „knedle u grlu“ i sl. Fokus na znakove nelagode uglavnom ih pojača do razine da se ne možete usmjeriti ni na što drugo doli na misli o nadolazećoj katastrofi – Vas u blokirajućoj tišini pred publikom koja očekuje da progovorite. U toj se fazi pokušavate spasiti raznim trikovima poput stiskanja olovke ili papira, osloncem na govornicu ili katedru, ritmičkim hodanjem ili kojim drugim ritualom za koji se nadate da će pomoći. Ideja da morate kompenzirati svoju tjeskobu dovodi Vas dalje u tom stanju do zaključka kako svi vide da ste tjeskobni, da se iščuđavaju te da je pitanje vremena kad će popustiti Vaša kontrola i da ćete zablokirati ili jednostavno izaći iz prostorije.

Na sreću, ovaj scenarij je samo jedan od mogućih, a u našoj glavi je često preuveličana njegova vjerojatnost i intenzitet. Postoje određeni preventivni koraci i tehnike koje mogu pomoći u svladavanju treme. Tako se prije izlaganja možete unaprijed raspitati kakva je prostorija u kojoj ćete izlagati i kakva je tehnička opremljenost prostora. Svakako je poželjno pred prijateljima ili obitelji izložiti svoju temu prije samog izlaganja. Preporučljivo je da se snimite i pri tome se ponašate kao da se nalazite u stvarnoj situaciji izlaganja. U tom slučaju svakako iskoristite povratne informacije publike o kvaliteti glasa, skraćivanju, manirizmima, držanju tijela i gestikuliranju te svakako izlaganje ponovite i nekoliko puta uz preporučene korekcije. Možete osmisliti neku „udicu“ za početak izlaganja, poput zanimljive statistike, anegdote ili problemskog pitanja. Za kritične momente tijekom izlaganja unaprijed smislite frazu, rečenicu za povezivanje ili unaprijed razmislite o pitanjima koje Vam publika može postaviti.

Za vrijeme izlaganja usmjerite se na sadržaj onoga što govorite, a ne na to kako govorite, kako se trenutno osjećate ili kako percipirate da Vas netko procjenjuje. U slučaju da osjetite lupanje srca ili suhoću grla prilikom govora, usmjerite se na događanja izvan, a ne unutar Vas – pronađite sve zelene objekte u prostoriji, prebrojite sve ptice na drveću koje vidite kroz prozor, obratite pozornost na sve koji nose šal i slično. Trudite se govoriti jasno i glasno te koristiti stanke i naglašavanje važnih riječi. Prisjetite se da publika želi da Vi uspijete te da suosjeća s Vama – i oni će kroz neko vrijeme biti u Vašoj ulozi i prezentirati. Bez obzira na to koliko ste se dobro pripremili – prihvatite neočekivano. Možda ćete zaboraviti neku riječ, a može biti i tehničkih problema. Sve je to čar javnih izlaganja i Vaša publika to također očekuje. Uživajte u izlaganju!

 

Ja, glumac

Predavač: Paško Vukasović, mag. art.

Komunikacijske vještine od iznimnog su značaja u suvremenom društvu. Svaki čovjek uz kvalitetan, raznolik i stručan program predavanja i vježbi može unaprijediti svoje govorničke sposobnosti. Susret s glumačkim vještinama može znatno pomoći unaprjeđenju kvalitete javnog nastupa svakog pojedinca.

Glumac sa scene komunicira, odnosno možemo reći da ima svojevrstan javni nastup za koji je dobro pripremljen (naučen tekst i mizanscen). Njegova je obaveza, ali i dužnost, znati kome se obraća, zašto baš to govori, koji su ciljevi njegova govora, koji su načini komuniciranja s kolegama na sceni ili auditorijem. Svjesnost svojega govorno-fizičkog bivanja u prostoru javnog nastupa fundamentalni je preduvjet za bilo koju vrstu daljnje nadogradnje svakog pojedinca. Dobar glumac (govornik) je onaj koji neprestano usavršava svoje talente na području javnog nastupa, ali se isto tako suočava i radi na svojim profesionalnim manama i nedostacima. Dobar govornik (glumac) je onaj koji uspije uvjeriti one kojima se obraća da prihvate njegova stajališta i njegova razmišljanja i, na kraju krajeva, da dijele njegovu emociju i strast. Nevjerojatna je bliskost osjećajnog iskustva glumca na sceni i osobe  koja se susreće s iskustvom javnog nastupa. Najveći hrvatski kazališni teoretičar dr. Branko Gavella istaknuo je važnost mitspiela, odnosno suigre i suosjećanja između publike i glumca na sceni. Kako onda ne prepoznati važnost glumačkih tehnika u bilo kojoj vrsti javnog nastupa? Zar nije Marko Antonije (lik u Shakespearovoj drami Julije Cezar) izvrstan govornik koji svojim maestralnim političkim govorom pridobiva sugrađane na svoju stranu? U našem je kontekstu izvrstan glumac zapravo izvrstan govornik koji vješto koristi sve govorničko-glumačke alate u svrhu ostvarenja cilja.

Znati upravljati pauzom kao govorničkim oružjem, imati tremu, ali upravljati njome, a ne da ona upravlja nama, koristiti cijelo tijelo kao instrument svojeg govora, samo su neka od znanja koja dobar govornik treba znati vješto koristiti u bilo kojoj vrsti javnog nastupa. Glumačka svijest, odnosno glumački pristup, dopušta veliki prostor za razvoj vlastite kreativnosti koja poštuje konkretne zadatosti. Koliko god navedena tvrdnja djelovala kontradiktornom, moguća je i izuzetno bitna jer pomaže u stvaranju pojedinca koji se svojim komunikacijskim, odnosno govorničkim vještinama i kreativnošću izdvaja od ostalih, a baš bi to trebao biti cilj kojem stremimo.