Analiza inauguracijskog govora Zorana Milanovića

Piše: Tena Žganec

Zoran Milanović jučer je službeno postao peti hrvatski predsjednik, na inauguraciji koja je, u skladu s najavljivanim, bila drugačija  od svih dosadašnjih. Osim mjesta održavanja, broja uzvanika, glazbe i ambijenta, drugačijim od dosadašnjih svakako možemo smatrati i Milanovićev inauguracijski govor. No, pritom ne mislimo da je bio drugačiji samo od govora dosadašnjih predsjednika, već je bio drugačiji i od dosadašnjih Milanovićevih govora.

Peti hrvatski predsjednik neosporno je talentirani govornik te se gotovo svaki njegov nastup ističe kreativnošću u izražavanju, kao i opuštenom, samouvjerenom izvedbom. Njegov je govornički stil svakako prepoznatljiv te, kad ne pribjegava arogantnom i uličnom rječniku, možemo reći da je među najboljim hrvatskim govornicima.

Naročito nas je na dojmljive nastupe navikao tijekom predsjedničke kampanje, u govorima nakon pobjede u oba izborna kruga. Zbog toga i nije čudno što smo očekivali da će njegov inauguracijski govor – oduševiti.

To je oduševljenje ipak izostalo, međutim jučerašnji je govor svakako imao zanimljivih i važnih elemenata te ćemo analizirati njegove verbalne i neverbalne karakteristike.

Ako izostavimo sam početak, u kojem je Milanović uobičajeno zahvalio dosadašnjim hrvatskim predsjednicima, uvod je krenuo sa, za inauguracijski govor, pomalo netipičnim citatom (kasnije se saznalo) izraelskog  filozofa Yuvala Nou Hararija: budućnost prave, zapadne liberalne demokracije može se osigurati samo tako da se istinu sačuva neovisnom o željama većine birača, kao i želju većine birača neovisnu od istine.  Tome citatu Milanović dodaje svoj stav  o istini kao univerzalnoj i neovisnoj o interpretaciji i željama te se pita kako je u današnjem svijetu uopće moguće razdvojiti istinu i želju. Na to pitanje daje i odgovor s kojim kreće u središnji dio svoga govora: odgovor je puna i aktivna podrška vlasti akademskoj znanstvenoj neovisnosti te neovisnosti sudstva i medija.

Od Milanovića nije ni bilo za očekivati da će odabrati neku uobičajenu misao o domovini, narodu, borbi i slozi… Zbog toga je ovaj početak svakako osvježavajuć, zanimljiv i privlači pozornost, no u inauguracijskom govoru, čiji je glavni cilj stvoriti svečanu atmosferu, pozitivne misli i ugodno ozračje, misao koja izaziva analiziranje, pa i ponovo preslušavanje govora kako bismo je zapamtili i sasvim razumjeli, i nije najbolje rješenje. Za govor u kojem se obraća prvenstveno narodu prikladnija bi bila neka, ne jednostavnija, već pamtljivija i efektnije obrazložena misao. Naravno, nipošto nije cilj govornika podcijeniti publiku dajući im jednostavne rečenice sa starim, izlizanim frazama bez puno sadržaja, no ne smijemo zaboraviti ni da je zadatak govornika prilagoditi se situaciji u kojoj govori te olakšati slušanje svojoj publici. Zbog toga je govornikov posao i toliko zahtjevan – prenijeti dobar sadržaj na pitak i pristupačan način nije lako.

U središnjem dijelu govora Milanović ističe glavne točke svojeg interesa: Smatram, dakle, da su promicanje neovisnosti sudstva, medija i znanosti najvažniji sadržaji načelne ustavne formulacije o odgovornosti predsjednika republike za stabilnost državne vlasti.

Uz to, daje i svoje objašnjenje patriotizma kao kritičke privrženosti i negacije isključivosti. Patriotizam je, za Milanovića, podjednako afirmiranje aspekata koji naše društvo čine boljim, sjećanje i zahvalnost žrtvama ratova, ali i svijest o vlastitim trijumfalističkim posrnućima. Dobro je što Milanović odmah na početku jasno definira patriotizam i oblike ponašanja koji su za njega prihvatljivi, kao i one koji nisu, no ponovo propušta šansu za poneku pametno osmišljenu snažnu rečenicu koju bismo mogli izdvojiti kao najvažniji dio njegova govora i njegove poruke. Umjesto toga, upamtili smo rečenicu da Milanović ne planira biti korektivni, nego konstruktivni faktor, iz koje na prvu nije sasvim jasno što točno govornik želi i kako će se točno nastojati ponašati (budući da nije ni sasvim jasna razlika između korektivnog i konstruktivnog).

Milanović je pozvao i na zajedništvo u jedinom slikovitom dijelu govora, što je neobično za njegovu komunikaciju koju općenito karakterizira pametna inovativnost u izražavanju: Hrvatska je domovina nekvalificiranog radnika, jednako kao i uglednog akademika, Hrvatska jednako pripada i nezaposlenom tokaru, i prezaposlenom programeru, i potplaćenoj radnici na blagajni i menadžerici u javnom ili privatnom poduzeću… A kad smo već kod figurativnosti, predsjednik je naprijed zamolio i za „zrno razumijevanja“ za svoje pogreške jer će nastojati da iz tog zrna povjerenja i razumijevanja izraste mandat od koristi modernoj Hrvatskoj.

Na kraju govora, Milanović završava dobro osmišljenom, pozitivnom i uključujućom porukom za sve hrvatske građane: Ovo je kuća za nas. Za sve nas.  Za one koji smo tu, za generacije koje dolaze, za one koje će se vratiti svojoj kući.

Unatoč izostanku Milanovićeve uobičajene kreativnosti u izražavanju, ovaj je govor svejedno mogao oduševiti da ga je novoizabrani predsjednik izgovorio angažiranije i uživljenije. Ono što Milanovića inače karakterizira u njegovim javnim nastupima ovdje kao da je izostalo: samouvjerenost, ležernost i izražajnost.

Razumljivo je da je novi predsjednik svoj govor čitao, što mu inače nije praksa, budući da je situacija specifična, no nije sasvim jasno zašto važnije poruke nisu bile istaknute glasom i gestom, zašto gotovo pa da i nije bilo stanki prije ili nakon važnijih dijelova govora te, općenito, zašto je izvedba (za dokazano dobrog govornika) bila pomalo mlaka i nedorečena.

Jasno je da, ako uspoređujemo Milanovićeve govore u kampanji s ovim, ovdje nije imao brojnu publiku koja reagira na njegove poruke i koja ga „nosi“, da su ovdje sjedili državni dužnosnici i članovi obitelji, a ne birači te da je cijela situacija bila formalno organizirana (a Milanović i nije čovjek od formalnosti), no s druge strane, inauguracija se pomno pripremala više od mjesec dana i bilo je puno vremena za prilagoditi se svim novim okolnostima pa stoga Milanovićev govor odaje dojam nedovoljne pripremljenosti, kao da ga je trebalo još koji puta naglas isprobati.

Ukratko, cijela je inauguracija Zorana Milanovića označila drugačiji pristup predsjedničkoj funkciji od dosadašnjih, a novi je predsjednik u njoj inaugurirao i novi, mogli bismo reći intelektualno zahtjevniji vid komunikacije s publikom. Iako je oduševljavajući faktor u Milanovićevom govoru izostao, važno je da nije izostao sadržaj te da se govor nije sveo na velika obećanja i floskule. No, bez obzira na to, od nedvojbeno dobrog govornika kakav Milanović zasigurno jest, ipak je opravdano očekivati zanimljivije i kreativnije izražavanje prilagođeno svim vrstama publike te samouvjerenu izvedbu. Samo dobro za Milanovića ne bi trebalo biti dovoljno dobro i stoga ćemo budnim okom pratiti nove nastupe predsjednika s karakterom.

Intervju s predavačicama Govorničke akademije Demosten

Ana Ramljak, Karla Zvonar, Ana Katulić i Tena Žganec pružile su nam žensko gledište na govornički svijet kojim se bave.

Naše predavačice, ujedno i vrsne stručnjakinje u području komunikacije, govorništva i medija, podijelile su s nama svoja shvaćanja pojmova komunikacije, važnosti dobre komunikacije te poneke male tajne velikih majstorica. Što točno kažu, pročitajte u intervjuima koji slijede…

Ana Ramljak: „Uvijek može bolje!… Rad na sebi nikad ne prestaje.“

Ova mlada i energična novinarka internetskog portala N1-televizije javne nastupe shvaća, a na sreću polaznika Akademije Demosten i vrednuje, vrlo predano i temeljito. Što poručuje svim ženama u javnoj komunikaciji te koje male tajne zanata i sama koristi? Pogledajmo!

Kako zamišljate savršeni javni nastup? 

Ne postoji savršen javni nastup. Uvijek može bolje! ☺

Kako se Vi osobno pripremate za javne nastupe? 

Vježbam. Onako kako to savjetujem i našim polaznicima. Doduše, u svakom javnom nastupu mora se biti spreman na improvizaciju.  

Kako vam se sviđa predavati retoriku?

Sviđa mi se atmosfera među predavačima i polaznicima, smatram da u velikoj mjeri i meni kao predavaču, ali i novinaru, koriste radionice i vježbe koje izvodimo s polaznicima. Rad na sebi nikad ne prestaje.  

Rad na sebi uistinu je važan. Što polaznicima zapravo donosi pohađanje Govorničke akademije Demosten? 

Potrebno teorijsko znanje, mnogo praktičnog rada i korisnih savjeta. Ukratko, mislim da je GA Demosten dobar temelj za stvaranje pravog govornika.  

Vaša poruka ženama-čitateljicama? 

 Budi svoja! 


Karla Zvonar: „Dobra žena-govornica sigurna je u sebe i u ono što govori!“

Karla je studentica postdiplomskog studija fonetike na FFZG-u. Osim što predano radi na znanstvenom području fonetike, ona je i „the predavačica“ kada se radi o pitanjima uspješne i uvjerljive argumentacije. Otkrila nam je kako za nju izgleda uspješna govornica i zašto je izgled ipak važan.

Kako biste opisali dobru ženu-govornicu?

Dobra žena-govornica sigurna je u sebe i u ono što govori. Ne koristi se smicalicama, već argumentirano obrazlaže svoja mišljenja i stavove. Jasno oblikuje ono što želi reći. Naglasila bih i da je poželjna karakteristika u govorništvu humor, no važno je da je on umjeren i da nije na tuđi račun. 

Uz dobar javni nastup često se vezuje i vanjski izgled. Kako bi žena trebala izgledati prilikom javnog nastupa?

 U teoriji, žena bi trebala biti za jedan stupanj bolje odjevena od svoje publike kako bi se znalo tko nastupa. Naravno, bitno je da je uredna, da ne nosi nešto što odvlači pozornost od onoga što govori (primjerice upečatljiv nakit) i da je obučena malo ljepše nego inače. Na taj način dajemo do znanja publici da nam je stalo, da je poštujemo i da nam je taj zadatak važan. Zamislite samo da osoba mora održati govor na nekom važnom događaju, a dođe u trenirci.


Ana Katulić: „Žena je komunikacijska partnerica i ravnopravna kolegica..“

Ana je svestrana osoba koja jednostavno – živi komunikaciju! Mnogi će njezin glas prepoznati kao jedan od najpoznatijih glasova radijskih informativnih programa, a ovdje nam je povjerila čime se još sve bavi te kako muškarci doživljavaju žene u polovnom svijetu komunikacije:

Čime se sve bavite? 

Volim reći kako je moj profesionalni i privatni život uspješno isprepleten miks medija, multimedije, kazališne umjetnosti i aktivnosti koje pogoduju zdravom duhu i tijelu. Zaposlena sam na Narodnom radiju kao newsprezenterica; pripremam, uređujem i čitam vijesti i aktualnosti. Nakon posla bacam se na svoju drugu veliku ljubav, a to je gluma. Trenutno igram dvije predstave na nezavisnoj sceni, treća je u pripremi. Radim samostalne projekte, kratke filmove i spotove, a u slobodno vrijeme šećem, plešem i bavim se jogom.  I, da ne zaboravim, predajem na Govorničkoj akademiji Demosten 🙂 

Kako muškarci doživljavaju žene u Vašem poslovnom okruženju? 

Kao partnerice, kolegice, kao ravnopravne, ako govorimo o kolegama iz redakcije. Dogodi se ponekad koja neprimjerena “šala na ženski račun”, ali to ne pripisujem zloći već više nepromišljenosti. Neke naučene vrijednosti još su uvijek duboko ukorijenjene u kulturi našeg naroda i pojedinaca, kako s muške tako i ženske strane. Nema razlike. Uvijek se, recimo, pitam zašto su u velikom broju firmi upravo žene – tajnice, a rjeđe muškarci (osim državnih tajnika ). Zanimljivo, zar ne? 

Predavačica ste u Govorničkoj akademiji Demosten. Kako izgledaju Vaša predavanja? 

U Govorničkoj akademiji Demosten predajem modul “Ispred mikrofona- spikerski alati i kako ih koristiti u elektroničkim medijima”. Učinilo mi se to kao dobar poligon da polaznicima iz vlastitog iskustva predstavim kako se uspješno prezentirati u elektroničkim medijima; što je dobro, što valja izbjegavati te koja  pravila ovdje vrijede kako bi, kad se i ako nađu u sličnoj poziciji, znali brzo i pravilno reagirati.  Moja se predavanja sastoje i od vježbi za glas, za dikciju, a ostavljam i mjesta za interakciju s polaznicima. Volim njih čuti, vidjeti što ih zanima te  s njima ostvariti uspješnu komunikaciju. To ni u kom slučaju nije predavanje za buduće novinare ili spikere već koristan alat za sve one koji se bave javnim poslom u kojem su komunikacijski alati i više nego dobrodošli. 

Tena Žganec: „Najefektnija je šala na vlastiti račun.“

Tena je apsolventica fonetike i portugalskog jezika koja je svoju strast prema putovanjima pretočila u zanimanje turističkog vodiča. No, osim putovanja, Tenina velika strast je i retorika. Ovdje nam otkriva tko je za nju uspješna komunikatorica u hrvatskom javnom prostoru:

Ima li u Vašem zanimanju mjesta za žene ili su prisutni svojevrsni stereotipi? 

Do sad sam u struci najčešće imala sasvim korektan i kolegijalan odnos s kolegama, no u turizmu se ponekad dogodi da dobijem komentar na kombinaciju mladosti i spola, ponajprije od starijih kolega ili putnika („Joj, pa kud će ova djevojčica na tako daleko putovanje s ovako velikim busom“). To nisu naročito ugodni komentari, no i nakon njih treba ostati sabran i ne ih doživljavati tragično jer to kraju nikome ne koristi.  

Predavačica ste u Govorničkoj akademiji Demosten. Kako izgledaju Vaša predavanja? 

U Akademiji Demosten držim modul Kompozicija javnoga govora. Cilj je polaznicima predstaviti korake sastavljanja javnoga govora da on bude podjednako zanimljiv, dosjetljiv i logičan. Predavanje je koncipirano interaktivno, a sastoji se od nešto teorije, nešto više primjera i puno razgovora s polaznicima.  

Možete li izdvojiti neku Hrvaticu kao dobru komunikatoricu? 

Na ovo je pitanje teško odgovoriti budući da ne mislim da netko posebno iskače dobrom komunikacijom s javnošću. Međutim, ono što se pomalo ističe jest retorika Anke Mrak Taritaš koja se ponekad našali na vlastiti račun što je poprilična rijetkost u hrvatskoj politici, npr. kada se referirala na svoju sliku u sunčanim naočalama u Saboru, govorila o višku kilograma ili visokom tlaku. Priznavanje vlastitih slabosti odaje dojam jednostavnosti i iskrenosti, a to je dobar način pridobivanja naklonosti publike.