Piše: Tena Žganec
Zoran Milanović jučer je službeno postao peti hrvatski predsjednik, na inauguraciji koja je, u skladu s najavljivanim, bila drugačija od svih dosadašnjih. Osim mjesta održavanja, broja uzvanika, glazbe i ambijenta, drugačijim od dosadašnjih svakako možemo smatrati i Milanovićev inauguracijski govor. No, pritom ne mislimo da je bio drugačiji samo od govora dosadašnjih predsjednika, već je bio drugačiji i od dosadašnjih Milanovićevih govora.
Peti hrvatski predsjednik neosporno je talentirani govornik te se gotovo svaki njegov nastup ističe kreativnošću u izražavanju, kao i opuštenom, samouvjerenom izvedbom. Njegov je govornički stil svakako prepoznatljiv te, kad ne pribjegava arogantnom i uličnom rječniku, možemo reći da je među najboljim hrvatskim govornicima.
Naročito nas je na dojmljive nastupe navikao tijekom predsjedničke kampanje, u govorima nakon pobjede u oba izborna kruga. Zbog toga i nije čudno što smo očekivali da će njegov inauguracijski govor – oduševiti.
To je oduševljenje ipak izostalo, međutim jučerašnji je govor svakako imao zanimljivih i važnih elemenata te ćemo analizirati njegove verbalne i neverbalne karakteristike.
Ako izostavimo sam početak, u kojem je Milanović uobičajeno zahvalio dosadašnjim hrvatskim predsjednicima, uvod je krenuo sa, za inauguracijski govor, pomalo netipičnim citatom (kasnije se saznalo) izraelskog filozofa Yuvala Nou Hararija: budućnost prave, zapadne liberalne demokracije može se osigurati samo tako da se istinu sačuva neovisnom o željama većine birača, kao i želju većine birača neovisnu od istine. Tome citatu Milanović dodaje svoj stav o istini kao univerzalnoj i neovisnoj o interpretaciji i željama te se pita kako je u današnjem svijetu uopće moguće razdvojiti istinu i želju. Na to pitanje daje i odgovor s kojim kreće u središnji dio svoga govora: odgovor je puna i aktivna podrška vlasti akademskoj znanstvenoj neovisnosti te neovisnosti sudstva i medija.
Od Milanovića nije ni bilo za očekivati da će odabrati neku uobičajenu misao o domovini, narodu, borbi i slozi… Zbog toga je ovaj početak svakako osvježavajuć, zanimljiv i privlači pozornost, no u inauguracijskom govoru, čiji je glavni cilj stvoriti svečanu atmosferu, pozitivne misli i ugodno ozračje, misao koja izaziva analiziranje, pa i ponovo preslušavanje govora kako bismo je zapamtili i sasvim razumjeli, i nije najbolje rješenje. Za govor u kojem se obraća prvenstveno narodu prikladnija bi bila neka, ne jednostavnija, već pamtljivija i efektnije obrazložena misao. Naravno, nipošto nije cilj govornika podcijeniti publiku dajući im jednostavne rečenice sa starim, izlizanim frazama bez puno sadržaja, no ne smijemo zaboraviti ni da je zadatak govornika prilagoditi se situaciji u kojoj govori te olakšati slušanje svojoj publici. Zbog toga je govornikov posao i toliko zahtjevan – prenijeti dobar sadržaj na pitak i pristupačan način nije lako.
U središnjem dijelu govora Milanović ističe glavne točke svojeg interesa: Smatram, dakle, da su promicanje neovisnosti sudstva, medija i znanosti najvažniji sadržaji načelne ustavne formulacije o odgovornosti predsjednika republike za stabilnost državne vlasti.
Uz to, daje i svoje objašnjenje patriotizma kao kritičke privrženosti i negacije isključivosti. Patriotizam je, za Milanovića, podjednako afirmiranje aspekata koji naše društvo čine boljim, sjećanje i zahvalnost žrtvama ratova, ali i svijest o vlastitim trijumfalističkim posrnućima. Dobro je što Milanović odmah na početku jasno definira patriotizam i oblike ponašanja koji su za njega prihvatljivi, kao i one koji nisu, no ponovo propušta šansu za poneku pametno osmišljenu snažnu rečenicu koju bismo mogli izdvojiti kao najvažniji dio njegova govora i njegove poruke. Umjesto toga, upamtili smo rečenicu da Milanović ne planira biti korektivni, nego konstruktivni faktor, iz koje na prvu nije sasvim jasno što točno govornik želi i kako će se točno nastojati ponašati (budući da nije ni sasvim jasna razlika između korektivnog i konstruktivnog).
Milanović je pozvao i na zajedništvo u jedinom slikovitom dijelu govora, što je neobično za njegovu komunikaciju koju općenito karakterizira pametna inovativnost u izražavanju: Hrvatska je domovina nekvalificiranog radnika, jednako kao i uglednog akademika, Hrvatska jednako pripada i nezaposlenom tokaru, i prezaposlenom programeru, i potplaćenoj radnici na blagajni i menadžerici u javnom ili privatnom poduzeću… A kad smo već kod figurativnosti, predsjednik je naprijed zamolio i za „zrno razumijevanja“ za svoje pogreške jer će nastojati da iz tog zrna povjerenja i razumijevanja izraste mandat od koristi modernoj Hrvatskoj.
Na kraju govora, Milanović završava dobro osmišljenom, pozitivnom i uključujućom porukom za sve hrvatske građane: Ovo je kuća za nas. Za sve nas. Za one koji smo tu, za generacije koje dolaze, za one koje će se vratiti svojoj kući.
Unatoč izostanku Milanovićeve uobičajene kreativnosti u izražavanju, ovaj je govor svejedno mogao oduševiti da ga je novoizabrani predsjednik izgovorio angažiranije i uživljenije. Ono što Milanovića inače karakterizira u njegovim javnim nastupima ovdje kao da je izostalo: samouvjerenost, ležernost i izražajnost.
Razumljivo je da je novi predsjednik svoj govor čitao, što mu inače nije praksa, budući da je situacija specifična, no nije sasvim jasno zašto važnije poruke nisu bile istaknute glasom i gestom, zašto gotovo pa da i nije bilo stanki prije ili nakon važnijih dijelova govora te, općenito, zašto je izvedba (za dokazano dobrog govornika) bila pomalo mlaka i nedorečena.
Jasno je da, ako uspoređujemo Milanovićeve govore u kampanji s ovim, ovdje nije imao brojnu publiku koja reagira na njegove poruke i koja ga „nosi“, da su ovdje sjedili državni dužnosnici i članovi obitelji, a ne birači te da je cijela situacija bila formalno organizirana (a Milanović i nije čovjek od formalnosti), no s druge strane, inauguracija se pomno pripremala više od mjesec dana i bilo je puno vremena za prilagoditi se svim novim okolnostima pa stoga Milanovićev govor odaje dojam nedovoljne pripremljenosti, kao da ga je trebalo još koji puta naglas isprobati.
Ukratko, cijela je inauguracija Zorana Milanovića označila drugačiji pristup predsjedničkoj funkciji od dosadašnjih, a novi je predsjednik u njoj inaugurirao i novi, mogli bismo reći intelektualno zahtjevniji vid komunikacije s publikom. Iako je oduševljavajući faktor u Milanovićevom govoru izostao, važno je da nije izostao sadržaj te da se govor nije sveo na velika obećanja i floskule. No, bez obzira na to, od nedvojbeno dobrog govornika kakav Milanović zasigurno jest, ipak je opravdano očekivati zanimljivije i kreativnije izražavanje prilagođeno svim vrstama publike te samouvjerenu izvedbu. Samo dobro za Milanovića ne bi trebalo biti dovoljno dobro i stoga ćemo budnim okom pratiti nove nastupe predsjednika s karakterom.
