Kako biti govorno elegantan

Piše: Tena Žganec

Da se razumijemo – ovdje  neće biti riječi o tome što odjenuti na svoju govornu izvedbu. Niti će biti riječi o položaju tijela, niti o pokretima prilikom izvođenja govora. Zapravo, neće biti riječi ni o čemu vizualnom. Elegancija, naime, može biti i sadržajna. Može se nalaziti u riječima koje pridonose dojmu veće fluentnosti, uljudnosti i komunikativnosti.

Dakako, mnoštvo se parametara u vašem govoru mora poklopiti da bi on bio elegantan, no ovdje ćemo predstaviti jedan koji, kada se upotrebljava u pravoj mjeri i na logičan način, svakako pridonosi govornoj eleganciji.

Radi se o modalnim izrazima.

Neovisno o godinama i iskustvu, „prazna mjesta“ jedna su od najčešćih „smetnji“ koje govornici imaju u svojim javnim nastupima. Prazna su mjesta sva mentalna oklijevanja, prisjećanja i potrage za adekvatnim izrazom koja u govoru rezultiraju tišinom, neartikuliranim glasovima ili poštapalicama.

Zvuči poznato?

Rijetko je koji govornik toliko prirodno snalažljiv da može prikriti poneko nervozno zastajkivanje ili poštapalice uslijed treme. Zato ćemo vam otkriti par trikova u kojima modalni izrazi mogu uskočiti u pomoć.

Modalni su izrazi kratki stereotipni komentari koje u svojem govoru umeće sam govornik (Škarić, 2000). Oni su najčešće jedna riječ ili sintagma unutar rečenice, a uloga im je povećati govornu glatkoću, prikriti mjesta dosjećanja i pomoći u održavanju komunikacije s publikom.

Modalnih je izraza mnoštvo, a dijele se u nekoliko kategorija, ovisno o ulozi koji ispunjavaju. Tko ima problem s poštapalicama i nedostatnom govornom glatkoćom, može zapamtiti što više modalnih izraza koji se mogu koristiti u trenutcima kada nam „dođe“ da izgovorimo poštapalicu ili onaj poznati neutralni neartikulirani glas.

Naravno, kao sve u govoru, i modalne izraze treba koristiti s mjerom i sa smislom. Govor nipošto ne bi trebao vrvjeti modalnim izrazima jer to neće pridonijeti nikakvoj eleganciji, a kada se koriste, oni moraju biti raznoliki da ne bi prešli u poštapalice. U književnome govoru svakako treba izbjegavati modalne izraze koji pripadaju slengu ili dijalektu (poput „ne“, „kužiš“, „ono“, „da prostite“ itd.)

Donosimo podjelu i primjere modalnih izraza koji vam mogu olakšati prijelaze iz rečenice u rečenicu i pomoću u trenutku „potrage“ za riječima:

  • Označavanje stila

U ovu se skupinu ubrajaju modalni izrazi koji najavljuju način govora. Na primjer, ukratko, točnije rečeno, jednostavno rečeno, pojednostavljeno, blago rečeno, grubo rečeno, da ne duljim, iskreno, bez pretjerivanja, s nadom, nadajući se, bez lažne skromnosti…

  • Fatična uloga

Ovom se ulogom uspostavlja, provjerava i učvršćuje komunikacija. Na primjer, poštovana publiko, obratite pozornost, (po)gledajte, čujte, saslušajte, uočite, shvaćate(?), ali to još nije sve, želim još reći, ako sam (vas) dobro razumio, ispravite me ako (vas) nisam shvatio…

  • Pozivanje ili sugeriranje

Ovo je uloga u kojoj se slušačima sugerira da se s nama slože ili se sugerira da im je informacija otprije poznata. Na primjer, kao što znate, složit ćete se (sa mnom), vjerujem da znate, vjerujem da vam je poznato, vjerujem da se slažete, morate priznati, neće mi zamjeriti, s vašim dopuštenjem, ako dopuštate, ako se slažete…

  • Uloga spojnica (konektora)

Spojnice pokazuju povezanost izgovorenog sadržaja te ga čine jasnijim i jednostavnijim za slušanje. Na primjer,  kao što je prije rečeno, da ponovim, podsjetit ću, kao što rekoh, kao što je već istaknuto, nadalje, zatim, potom, u vezi s rečenim, kao prvo – kao drugo – kao treće…

  • Uloga rastavljanje ili razlikovanje

Ova uloga pomaže sređivanju misli i sistematiziranju govora i tako olakšavanju razumijevanja publici. Na primjer, s jedne strane… s druge strane, za razliku od, suprotno od, s jednog stajališta… s drugog stajališta, nasuprot, no, međutim, dapače, pače, pak…

  • Uloga promišljanja

Modalni izrazi koji ispunjavaju ovu ulogu pozivaju slušača da razmišlja o sadržaju govora. Na primjer, ako se dobro razmisli, razabire se, zaključuje se, logično, iz toga slijedi, dakle, prema tome, znači, na kraju, nameće se zaključak, možemo zaključiti…

  • Uloga isticanja subjektivnosti

Ovdje govornik želi istaknuti da je izrečeno njegovo osobno mišljenje, čime se ono relativizira i ograđuje. Na primjer, moje je mišljenje, smatram, iz mojeg iskustva, držim, moj je sud, osjećam, moj je stav, pitam se, dvojim…

  • Uloga ublažavanja

Govornik može koristiti modalne izraze kako bi ublažio svoj iskaz iz obazrivosti prema slušačima, zato što nije sasvim siguran u svoj iskaz ili se želi ograditi. Na primjer, može biti, vjerojatno, možda, recimo, čini se, eventualno, po svoj prilici, takve su okolnosti

  • Uloga isticanja

Ovim se izrazima ističe uvjerenost u vlastitu tvrdnju te se žele istaknuti najvažniji dijelovi govora. Na primjer, moram reći, treba naglasiti, treba otvoreno reći, …što nije nimalo nevažno, važno je reći, važno je naglasiti, svakako je potrebno spomenuti, uvjeravam vas, nema sumnje, u svakome slučaju, zasigurno, zacijelo, nedvojbeno, u svakome pogledu, jasno i glasno…

  • Uloga kvalifikacije

Ovdje govornik daje svoj sud o iskazu. Na primjer, nažalost, nasreću, srećom, hvala bogu, ne daj bože, stvarno, neizbježno…

Podjela preuzeta iz Škarić, I. (2000) Temeljci suvremenog govorništva. Zagreb: Školska knjiga. Stranice 81-85.

 

Budući da ih je mnoštvo i za razne situacije, navedeni modalni izrazi zasigurno mogu upotpuniti govor. No, da još jednom naglasimo (uočite ulogu spojnice 🙂 ), koristite ih s dobrom mjerom i na smislenim mjestima.

#kompozitorica

Komunikacija lidera

Piše: Ana Ramljak

Gotovo na svakom koraku danas slušamo o važnosti komunikacije. Važno je komunicirati, znati komunicirati, u školi, na igralištu, na fakultetu, kod kuće, s prijateljima, obitelji, u braku, s kolegama… Ako niste dobar komunikator, danas gotovo da vas prati stigma. Zasigurno ste posljednji put kad ste čitali novine/portale, vidjeli bar nekoliko naslova o komunikaciji. Mora da ponekad imate osjećaj kako nas sa svih strana “bombardiraju” savjetima kako dobro komunicirati.

Zašto je u današnjem svijetu komunikacija toliko važna?

Odgovor je poprilično jednostavan. Komunikacija je – sve. Komuniciramo uvijek.

Da, čak i onda kad namrgođeno sjedimo u svom ćošku ispred televizora i odbijamo komunicirati s bilo kime.

Kako smo došli do toga?

U posljednjih nekoliko desetljeća svijet se promijenio u mjeri koju je teško uistinu pojmiti. Pronašli smo nebrojene načine da olakšamo i ubrzamo proces komunikacije, da budemo što više (i stalno) dostupni.

Negdje usput u tom procesu dobar komunikator postao je zlata vrijedan. Osobito se ovo odnosi na poslovni svijet. I danas je uvriježeno mišljenje da samo dobar komunikator može biti – dobar lider.

Zašto?

Savršena komunikacija, priznajmo si, ne postoji. Ili je iznimno rijetka. Poruka koja putuje od izvora do cilja, od pošiljatelja do primatelja, putem se (ponekad) izmijeni. Jer ne postoje dvije osobe koje jednako razmišljaju i shvaćaju stvari.

Lider u poslovnom svijetu trebali bi zbog toga znati komunicirati jasno u odnosu na onoga kome šalju poruku, govore.

Naravno da nije uvijek moguće staviti se u poziciju druge osobe ili razmišljati o tome kako će netko shvatiti ono što govorite.

To je kotačić koji čini razliku. Pravi lider uvijek će (pa iako i u podsvijesti) imati na umu s kime govori i znat će prilagoditi svoj nastup.

Nekoliko različitih istraživanja pokazalo je da su kompanije koje su uspjele prilagoditi svoje komunikacijske procese onima s kojima komuniciraju brže u rješavanju problema, imaju bolje rezultate, ali krasi ih i pozitivna (pozitivnija) atmosfera unutar same kompanije. Menadžerima se često preporučuje da usvoje jedan način obraćanja zaposlenima i da ga se drže. Dosljednost je jedna od karakteristika koje krase pravog lidera, tako je i u komunikaciji.

Neverbalna komunikacija trebala bi ostati u okvirima pristojnog i nenametljivog. Ali, dobro znamo koliko je neverbalnu komunikaciju teško kontrolirati i koristiti. Onaj tko uspije pronaći umjeren i iskren neverbalni izraz, taj je osvojio jackpot. Komunikacijski, naravno.

Postoje i brojni drugi aspekti komunikacije. Dobar lider ovladao je svima njima i koristi ih kako bi unaprijedio rad svog tima.

Sa svim članovima tima razgovara kao da su ravnopravni, ne postavlja se iznad nikoga, ali i ne podilazi nikome. Ako ste uspjeli pronaći ravnotežu među ovim stvarima, velika je šansa da jeste, ili ćete uskoro biti dobar lider.

Ako još uvijek brusite “oštre rubove”, Govornička akademija Demosten tu je da vam pomogne izbrusiti komunikacijski dijamant. Pridružite nam se!

Ciljevi, prednosti i zanimljivosti in-house treninga

Piše: Mihael Maligec

U svijetu u kojem iz dana u dan raste ponuda najrazličitijih mogućih oblika radionica iz gotovo svih sfera društvenog i tehničkog života, a gotovo svatko se smatra životnim trenerom ili terapeutom za najrazličitije stvari, jedan je koncept itekako moguće opravdati. Radi se o konceptu in-house treninga komunikacijskih i socijalnih vještina. Ovaj tekst prikazat će osnovne svrhe, ciljeve i benefite koje možete ostvariti ako sebi i svojim suradnicima omogućite pohađanje takvog treninga.

Zašto in-house trening nije tečaj?

Bilo da se radi o nekom hobiju nakon posla ili potrebi profesionalnog života, od izrađivanja ukrasnih košarica od suhog lišća kukuruza do tečaja stranih jezika ili izrade web-stranica, nekako se kod nas podrazumijeva da za to postoje učitelji, koji u pravilu znaju više od onih koji takve tečajeve pohađaju. I ti učitelji su u određenom terminu na određenom mjestu te tamo prenose točno određena znanja koja su polaznici došli prisvojiti, a ne usvojiti. Osim ove fine metodičke razlike, naizgled nema potrebe razdvajati instrukciju od reprodukcije jer se krajnji rezultat ionako svodi na isto: polaznik vidi – polaznik učini, izgovori ili isprogramira isto.

Danas se, međutim, ne možemo više osloniti na to da je jedan fiksni termin tjedno povoljan svima koji određenu radionicu ili tečaj žele pohađati, niti je ispravno pretpostaviti da je svakom polazniku dovoljno pružiti unaprijed određenu količinu bezličnih informacija od kojih on sam nužno mora odabrati one relevantne. Baš kao i moderni turisti, moderni poslodavci i radnici ne mogu se zadovoljiti tek Suncem i morem, odnosno unaprijed uniformiranim znanjem koje se lijevkom ulijeva u polaznike tečajeva koji traju od 19 do 21 sat navečer, svaki ponedjeljak. Kao što i moderni turisti traže posebne i njima ponaosob oblikovane ponude, tako je to i na modernom tržištu rada. U toj niši svoje mjesto pronalazi i koncept in-house treninga.

Što je zapravo in-house trening?

O konceptu in-house treninga ovdje će biti riječi sa stajališta poslovne komunikacije i retorike, ali isti se mogu odvijati u okvirima bilo kojeg drugog područja djelovanja: od sportskih aktivnosti, preko umjetničkih tečajeva pa sve do prirodoslovnih zanimanja. S te strane ograničenje ne postoji, i to proizlazi upravo iz definicije in-house treninga, koja ga opisuje kao određenoj ciljnoj skupini namijenjenom, sadržajno i metodički prilagođenom postupku usvajanja potrebnih znanja i vještina. Dva su za to osnovna uvjeta: mora postojati prilagođena ponuda sadržaja s jedne, te fleksibilnost u prihvaćanju sadržaja s druge strane.

Ciljevi i prednosti in-house treninga?

Teško je u okvirima ovako kratkog teksta obuhvatiti sva područja i ciljeve poslovne komunikacije, no u svrhu primjera, govorit ćemo ovdje o team buildingu te pravovremenom detektiranu i rješavanju možebitnih konflikata na radnom mjestu. Zamislimo situaciju u kojoj, primjerice, svi zaposlenici neke tvrtke ili odjela zajedno otputuju na paintball. Sukladno njihovoj unutarnjoj strukturi, vođe suprotstavljenih timova bit će isti oni koji su voditelji i radnim danima. Ali, ako se vođenje i planiranje strategije prepusti onima koji za to inače nemaju priliku, takvi zaposlenici mogu u sebi razviti zanimanje za napredovanje ili pak mogu pokazati kako posjeduju komunikacijske vještine koje su dotad možda bile skrivene. Snaga in-house treninga, kao treninga prilagođenog točno određenoj strukturi polaznika omogućuje upravo to: stjecanje povjerenja u samog sebe i razvijanje komunikacijskih i voditeljskih kompetencija u okruženju u kojem se ništa ne nameće, već zajednički razvija.

Isto tako, jedna od najvažnijih društvenih vještina je i pravovremeno detektiranje te nenasilno rješavanje konflikata nastalih na radnom mjestu ili izvan njega, a da su pritom sudionici ujedno i suradnici. U tom svjetlu, in-house trening može donijeti mnogo pozitivnih rezultata jer polaznici mogu naučiti kako na prihvatljiv način izraziti neslaganje s nečijom idejom, argumentirano nadjačati tuži argument te kritički prosuđivati o idejama koje se na sastancima iznose. Nije to samo odlika dobrog rukovoditelja, već svakog suvremenog zaposlenika u vremenu kada su ljudski resursi najcjenjeniji kapital.

Osvijestiti, motivirati, obrazovati.

Educirati pojedinca ujedno znači i ulagati u kolektiv. A ulagati u kolektiv znači osigurati da će zadovoljni pojedinci koji ga sačinjavaju u svakom trenutku ulagati ono najbolje od sebe kako bi se zadaci koji predstoje uspješno obavljali. In-house trening tako možemo zamisliti kao mehanizam nagrađivanja u avioindustriji: Što se više netko vozi, to će imati pristupačnije karte za viši razred putovanja, te će putovati udobnije, a što udobnije bude putovao, to će češće željeti putovati koristeći usluge baš tog prijevoznika. Preneseno na našu situaciju: što više neka tvrtka ili odjel uloži u obrazovanje i treninge svojih zaposlenika, to će oni motiviraniji biti da opravdaju novostečena znanja i vještine te će se potruditi zaslužiti što više takvih treninga. Posljedično, oni će sudjelovati na sve više in-house treninga, a neće to doživjeti kao ex-catedra tečajeve ili večernja predavanja nužna za obavljanje posla koji obavljaju.

Upravo u ranije navedenoj činjenici u jednu se neodvojivu masu stapaju glavni cilj i glavna prednost dobro izvedenog in-house treninga: zajedničko napredovanje motiviranih međusobno motiviranih zaposlenika u kolektivu u kojem nestaju zavist i netolerancija, a razvijaju se asertivnost, tolerancija, kreativnost i kritičko mišljenje. Takvi zaposlenici san su svakog poslodavca, a njihovi rezultati svakog analitičara poslovanja.

Gdje mogu naći in-house trening?

Ukoliko želite osjetiti jačanje timskog duha, argumentirati snagom dokaza, kritički vrjednovati vlastite i tuđe ideje, a pritom uvijek imati jasno oblikovane stavove zbog čijeg vas iznošenja neće prozivati, prava ste osoba za pohađanje in-house treninga poslovne komunikacije, kakav će za Vaše potrebe individualno osmisliti i provesti stručnjaci Govorničke Akademije Demosten! Bilo da se radi o nemogućnosti oblikovanja misli, nedovoljnoj motivaciji za iskazivanjem vlastitih ideja, strahu od javnog nastupa, novinara… Ako mislite da Vas trema ubija, zadajte i vi njoj udarac! I to u vlastitoj tvrtki, u poznatom okruženju posredstvom interaktivnih, kreativnh i stručno oblikovanih modula!

Na našem treningu ne trebate dresove i ručnike. Ponesite samo vlastitu suradljivost i kreativnost, mi ćemo se pobrinuti za ostalo!

Vidimo se!

Male tajne small talka

Piše: Mihael Maligec

Što učiniti kada nekog sretnete prvi put? Kako se postaviti? Nekoga niste vidjeli dugo vremena i sada ne znate odakle krenuti? Svako jutro u dizalu srećete iste ljude i – šutite cijelim putem? Mi znamo da ne mora biti tako! Pridružite nam se u otkrivanju malih tajni small talka!

Dugo sam razmišljao što napisati o ovoj temi. U svojoj prirodi, ona je neformalna, ali toliko važna za razumjeti da sam odlučio pisati na tragu tih nastojanja – neformalno, a opet razumljivo i precizno. Na kraju, vožnje dizalom ne traju toliko dugo, zar ne?

Neobavezni razgovor ili u engleskom jeziku small talk upravo je onaj oblik diskursa poznat svima nama, barem u teoriji. Radi se o neformalnom razgovoru koji ne pokriva nijednu konkretnu temu iz poslovnog života, tržišnu transakciju ili nešto slično. Razgovor je to koji postoji radi samoga sebe jer, da ne postoji, umjesto njega bi postojala – tišina. A ona može biti neugodna. Zapravo, najčešće jest. Sam fenomen neobaveznog razgovora prvi je puta znanstveno opisao Bronislaw Malinowski još 1923. godine, nazvavši ga tada fatičkom komunikacijom. Već tada bilo je jasno da small talk spada u društvene vještine, a samim time smatra se jednim od oblika društvene komunikacije.

Iako sam već najavio da neobavezni razgovori nemaju neku određenu svrhu, njihov je značaj puno veći od tematske značajnosti upravo zbog njihova ritualnog karaktera. Zbližavanje i smanjivanje društvene distance glavne su postavke small talka, koji na sebe preuzima mnoge zadaće u određenju odnosa između prijatelja, radnih kolega te novih poznanika, koji kasnije mogu postati prijatelji, a ponekad i nešto više. Zastat ću ovdje kako bih o prethodnoj tezi progovorio vlastitim primjerom. Za vrijeme studija, čekao sam otvaranje online sustava za prijavu kolegija na prvi dan nastave. Da bih bio siguran da ću raspored složiti prema željama i planovima, morao sam na fakultet doći već iza 6 sati, iako se sustavu ne može, barem u teoriji, pristupiti prije 9. Budući da nisam bio prvi na redu, započeo sam small talk s djevojkom koja jest bila prva u redu i – iako je taj talk bio sve samo ne small, budući da je trajao nekoliko sati čekanja, danas ona ima posebno mjesto u mom životu. No, zašto ja to iznosim? Upravo zbog načina na koji small talk funkcionira. Svakim novim poznanicima neobavezni je razgovor alat za kategorizaciju trenutnog društvenog položaja one druge strane. U slučaju dvoje studenata može se, primjerice, razgovarati o studijskim grupama, zajedničkim interesima, mjestima za izlaske ili, ako bude sreće, o ljubavnom statusu druge osobe. Nakon inicijalne kategorizacije, small talk pruža i mogućnost razvijanja zajedničkih tema te razgovor vodi na nove puteve koji se bez njega ne bi otvorili. Naravno, postoji i ona pomalo sebična dimenzija neobaveznog razgovora, u kojoj tražimo da se druga strana s nama složi ili jednostavno potvrdi ono što govorimo. Međutim, fleksibilnost small talka dopušta i tu malu dozu sebičnosti, premda njegova željena funkcija najviše ovisi o komunikacijskom trenutku u kojem se takav oblik razgovora pojavio:

  1. Small talk se može pojaviti na početku komunikacije, kao tzv. conversation opener. To je slučaj u kojem se sugovornici još ne poznaju, kakav je bio i u mom primjeru. Takav oblik dopušta pokazivanje prijateljskih namjera te obostrane želje za pozitivnom interakcijom. Ako se maknemo s fakultetskih hodnika i uđemo u poslovni svijet, ovdje takav oblik small talka sugovornicima omogućuje međusobno priznavanje reputacije i stručnosti. Ukoliko, pak, između sugovornika već postoji definiran odnos, tada ovaj oblik neobaveznog razgovora služi kao blagi uvod prije pristupanja funkcionalnim temama te zapravo daje uvid u trenutno stanje obje strane.
  2. Small talk se može pojaviti i na kraju razgovora jer nijedan razgovor nije dobro završiti naglo. Neobavezan završetak tako omogućuje izlazak iz komunikacijske situacije, a da on ne bude protumačen kao odbijanje jedne strane za nastavkom jer se u toj fazi još jednom potvrđuje postojeći odnos između sugovornika.
  3. Small talk može biti i tzv. space filler, odnosno mehanizam za izbjegavanje neugodne tišine. Također, ukoliko postoje tenzije između sugovornika, neobaveznim razgovorom može se premostiti sve do neke teme koja je prihvatljiva za obje strane. Općenito gledano, ljudima je svaka duža tišina okidač neugodnosti, ponekad čak i nepodnošljivosti, što se dijelom pripisuje ljudskoj evoluciji kao društvenih bića. Osim toga, duga šutnja može također biti znak predstojeće opasnosti.

Ljudska potreba za neobaveznim razgovorom ovisi i o prirodi odnosa između ljudi koji će ju ostvariti. Parovi, čiji je odnos intiman, svoju će bliskost često pokazivati upravo izostankom neobaveznih razgovora. Oni prihvaćaju tišinu u okolnostima u kojima bi ona bila neugodna za sugovornike čiji je odnos samo prijateljski.

Nasuprot prijateljima, i partnerima, na radnom mjestu neobavezni razgovori imaju ponešto dublju priču. Najčešće se pojavljuju između suradnika jednako rangiranih na radnom mjestu, ali ih često koriste i nadređeni kako bi se učinili bližima „običnim“ zaposlenicima. Isto tako, ako primjerice šef želi da njegov radnik ostane duže raditi, svoju će ideju često iznijeti tako što će kao uvod poslužiti neobavezni razgovor. Ravnoteža izneđu neobaveznih i funkcionalnih razgovora na radnom mjestu ovisi o kontekstu, a time i o relativnoj moći koju sugovornici posjeduju. Tako je uobičajeno da temu određuje onaj jači sugovornik jer on isto tako može u svakom trenutku prekinuti komunikaciju i vratiti se na posao.

Već sam najavio da je tema svakog small talka daleko manje važna od njegove društvene funkcije. Odabrana tema pritom ponajviše ovisi o tome postoje li ranije definirani odnosi između sugovornika te o okolnostima u kojima će se on odvijati, iako i ovdje važi da onaj tko bira temu, načelno bira neku za koju pretpostavlja da mu i sugovornik ima potrebno pozadinsko znanje kako bi se mogao uključiti. U suprotnom bismo govorili o small monologu.

Načelno se teme ugrubo mogu podijeliti na izravne i neizravne. Izravne uključuju osobne opservacije, kao što bi bile zdravstveno stanje ili fizički izgled sugovornika. Neizravne se teme odnose na situacijski kontekst, pa se može razgovarati o nedavnim aktualnostima, sportskim rezultatima ili općim uvjetima komunikacijske situacije, npr. je li u prostoriji hladno, vruće, nedovoljno svijetlo itd…

U većini se slučajeva teme poput sportskih događaja i tv-programa smatraju sigurnima. S druge strane, poželjno je, barem sa strancima, ne razgovarati o vremenu, osim ako se iz tog razgovora na istu temu neće razviti i funkcionalna diskusija. U suprotnom, doći će do zasićenja u razgovoru, što se tumači kao greška inicijatora.

Nadalje, razina detalja koji se iznose u small talku trebala bi biti razmjerna odnosu koji postoji između sugovornika. Drugim riječima, nije svako „Kako si?“ isto. Ukoliko sugovornika ne poznajemo dobro, često ćemo odgovoriti s „Dobro.“, bez obzira je li to istina. Detaljniji odgovor daje se samo onima s kojima smo bliži, jer u suprotnom može nastati neugodna situacija.

Klaus Schneider proveo je zanimljivu studiju small talka u situacijama koje uključuju upoznavanja potpunih stranaca, dakle nešto slično kao u mom primjeru (haha). Njegove su pretpostavke polazile od toga da će takvi razgovori sadržavati relativno velik broj predvidivih segmenata, odnosno „pokreta“. Prvi je pokret najčešće artikuliran tako da se druga strana lako s njim poistovjeti ili da potvrdan odgovor. To može biti kraće pitanje ili izražavanje stava s pitanjem na kraju, primjerice: „Bezveze je što ovdje satima čekamo upis zbog jednog izbornog kolegija, ne misliš li?“ Jasno je da sam i ja, a i bilo koji drugi govornik na mom mjestu ovdje očekivao potvrdan odgovor. Drugi korak je odgovor druge strane, pri čemu dolazimo do sukoba Griceova načela kvantitete i Schneiderova shvaćanja small talka. Grice, naime, zastupa tezu da odgovor ne treba nuditi ništa više informacija od onog što je zatraženo pitanjem, dok Schneider pokazi od toga da je glavno obilježje small talka upravo to da će se sugovornik nadovezati nečim svojim te tako nastaviti komunikaciju: „Da, a još je ovako rano ujutro. A što ti studiraš?“.

Za kraj, želim još istražiti postoje li spolne razlike u ponašanju kod neobaveznih razgovora. Načelno vlada mišljenje kako su neobavezni razgovori žena puno više suradnički oblikovani, nego je to slučaj kod muškaraca. Žene, dakle, mogu zajednički širiti i sužavati teme, mogu se nadopunjavati i preuzimati uloge u razgovoru. Također, one će jedna drugoj u neobaveznom razgovoru češće udijeliti komplimente, ponajprije a račun izgleda. Osim toga, žene, a posebno prijateljice će, u ovom obliku razgovora biti otvorenije od muškaraca, pa se kao teme otvaraju tajne, problemi i ostala osobna pitanja.

Za razliku od žena, neobavezni razgovori kod muškaraca češće imaju dozu kompetitivnosti. S druge strane, nije li uvijek tako? Često se pojavljuje isticanje vlastitih postignuća, a nerijetko i vrlo kreativne uvrede ili spuštanja na račun drugog muškarca. Ipak, ako se radi o prijateljima, ovakvi postupci mogu, suprotno površinskom izgledu, signalizirati razumijevanje i prijateljstvo jer tako muškarci pokazuju da im ne smeta ništa što im onaj drugi kaže jer se dobro poznaju.

Volio bih nešto reći i o muško-ženskom small talku te o tome kako se usputni razgovori doživljavaju u različitim kulturama, no to bi bila tema za zaseban blog. Na kraju samo mogu konstatirati da sam, iako sam prvi put ušao u teoriju small talka itekako osjetio njegovu praktičnu primjenu na vlastitoj koži. Ne trebamo bježati od onog što je ionako društveno prihvaćeno i smatra se pristojnim, prihvatite svaku priliku za razmijeniti nekoliko ugodnih riječi, makar sa strancem i makar u prolazu! Osvijestite si važnost usputnih susreta, kratkih razgovora jer, a ovo govorim iz iskustva, i naizgled kratak razgovor može vas dovesti do onih dugih i posebnih koje pamtite, a koje vodite s nekim tko vas usrećuje!

Poslovna kartica – to ste vi!

Piše: Neda Fleur Janovski

Iako je uvriježeno mišljenje da su poslovne kartice nastale u Europi u 17. stoljeću, njihova povijest seže čak još dva stoljeća unatrag. Prve kartice pojavile su se u Kini u 15. stoljeću , a njima su se služili samo elitni pripadnici društva. Koristili su ih za najavu, objavu posjeta pokrajinama, gradovima ili pak drugim značajnim obiteljima. Krasio ih je tisak u zlatnoj boji koja je u Kini visoko cijenjena jer sugerira bogatstvo i moć.

Naredna dva stoljeća gubi im se svaki trag i nema vjerodostojnih podataka o njhovoj sudbini.  Njihov je značaj tada iznova porastao u 17. stoljeću, na dvoru Louisa XIV., gdje postaju nezaobilazni dio društvene etikete. Osnovna im je namjena bila najava posjeta o čemu govori i njezin naziv  „carte de visite“ (posjetnica), kasnije uvriježenog naziva „vizit karta“, a koristili su ih samo plemići.

Razvojem trgovine, njezina uloga se mijenja te kartica dobiva dvostruko značenje. S jedne strane, ona ostaje u funkciji najave posjete, ukrašena prekrasnim zlatotiskom. S druge strane, kartica postaje sastavni dio poslovnih kontakata, posebno trgovaca koji ju, osim osnovnih podataka za kontakt, koriste i kao marketinško sredstvo za reklamiranje svojih proizvoda.

Bez obzira o kojem se stoljeću radilo, kartica je uvijek bila dijelom boljih običaja ponašanja u društvu, ona je još jedan komunikacijski kanal. Postoji protokolarna etiquette koje se treba pridržavati. Kako nekada, tako i danas:

 

1. Nikad ne ostavljajte kartice u uredu ili kod kuće. Nema ništa neprofesionalnije od poslovne osobe koja kaže: “Oh, žao mi je. Upravo sam dao svoju posljednju kartu.“ Ili “Žao mi je. Nisam ništa donio sa sobom.”    

2. Držite svoje kartice u posebnom etuiju koji će ih zaštititi od oštećenja. Zgrbljena ili izlizana posjetnica čini prvi dojam lošim.    

3. Znajte u svakom trenutku gdje su vaše poslovne kartice. Osoba koja mora pretražiti svaki džep  jakne i hlača, ili svaki kutak aktovke, odmah izgubi kredibilitet.     

4. Dijelite ih s pažnjom. Oni ljudi koji hodaju okolo i dijele svoje poslovne kartice svakom koga sretnu, šalju poruku da zapravo ne drže do sebe.

5. Dajte i primajte kartice s desne strane – ruka diskrecije. To može donijeti veliku razliku u poslovanju na međunarodnoj razini.     

6. Uručite karticu tako da osoba koja ju prima može pročitati vaše podatke bez da ju okrene.   

7. Uvijek recite nešto lijepo o kartici kada ju primite. Imajte na umu logotip, naziv tvrtke ili neki drugi podatak. To kartici stvara dodanu vrijednost i daje joj na važnosti.    

8. Brinite da podaci na vašim poslovnim karticama budu ažurni. Nemojte dozvoliti da vaši stari podaci budu prekriženi i zamijenjeni s novim. Takva kartica gubi na vrijednosti, a izgleda i neuredno.

9. Nemojte pisati bilješke na tuđe poslovne kartice tijekom razmjene, osim ako se ne pokažu relevantnima za daljnji poslovni kontakt.

10. Na društvenim događajima uvijek nastojte da drugi vas traže poslovnu karticu, Ukoliko se to ne dogodi, tek tada zamolite osobu čiji kontakt želite da izmjenite poslovne kartice.

 

U sljedećem nastavku: međunarodna etiquette u komunciranju poslovnim karticama. Stay tuned…

 

 

 

 

 

 

 

Zašto NE trebam vježbati javni nastup

piše: Karla Zvonar

U knjigama i člancima o javnom nastupu vrlo se često spominje statistički podatak kako 41% ljudi ima strah od govorenja pred publikom, dok se samo 19% ljudi boji smrti. Neki izvori ipak preispituju ovu informaciju, no, kako god bilo, postoje pojedinci koji imaju strah od javnog nastupa. Taj se strah manifestira na različite načine. Neki od njih su plitko disanje, drhtanje glasa, zamuckivanje i korištenje poštapalica, pa čak i mijenjanje boje lica od bijele do crvene (ili ljubičaste). Ako mislite da savršen govornik postoji, varate se. Ako neku osobu smatrate savršenim, ili barem dobrim govornikom, znajte da je ona do te razine došla uz pomoć jedne stvari: pripreme.

Latinska poslovica kaže: „Poeta nascitur, orator fit“. Drugim riječima, pjesnik se rađa, a govornikom se postaje. Javni nastup moguće je poistovjetiti sa sportom ili kuhanjem – kontinuiranom praksom i vježbanjem dolazi do poboljšanja. Kao i sa svakim drugim, i ovome strahu potrebno je krenuti ususret da bismo ga nadvladali. Tako govorenjem pred većim brojem ljudi ublažavamo strah od istoga.Prisjetimo li se priredbi, recitiranja i dramskih izvedbi u vrtiću i školi ili seminarskih izlaganja i prezentiranja gradiva pred kolegama i profesorom, može se reći da čovjek dosta rano stječe prva iskustva u nastupu pred auditorijem. Pojedincima to ostaje u lijepom sjećanju, no nekima baš i ne.

Govor pred publikom ne prestaje sa završetkom školskog i fakultetskog obrazovanja: neki će postati profesorima, glumcima ili novinarima te će njihovi poslovi podrazumijevati publiku, dok će drugi redovito morati voditi sastanke. Moguće je i da u lijepim životnim situacijama kao što su vjenčanje najboljeg prijatelja ili dodjela nagrade moramo reći par riječi pred određenim brojem ljudi. Kako bismo bili spremni, ili barem spremniji na sve prilike i izazove, vrlo je važno početi s prakticiranjem javnog nastupa. Nećemo reći da je važno s time početi što je ranije moguće jer nikada nije kasno za poboljšanje. Kako se pripremiti prije javnog nastupa?

  • Bilješke. Korisno je uzeti podsjetnik kako bismo se mogli prisjetiti svega što smo isplanirali izložiti. Ovdje je važno napomenuti da je bolje napisati ključne riječi nego čitav tekst: ako unaprijed napišemo govor i taj papir nosimo za govornicu, može se dogoditi da cijelo vrijeme čitamo i uopće ne gledamo publiku. Slušačima bi se tada interes mogao smanjiti, a to ne želimo. Zato je dobro ostvarivati kontakt s publikom tijekom cijelog nastupa. S druge strane, postoje oni kojima se ideja o čitavom tekstu na papiru ne sviđa, pa uče cijeli govor napamet. Ovdje također postoji problem – ako taj govor „prenaučimo“, riskiramo da naša izvedba djeluje umjetno i podsjeća na recitaciju umjesto na prirodni govor. Ako razmišljate o tome da ne uzmete nikakav podsjetnik sa sobom, savjetujemo da ga ipak ponesete: nekima se događa da „zablokiraju“ i zaborave sve što su trebali govoriti u trenutku kada postanu svjesni da ih svi gledaju i slušaju, stoga je bolje izbjeći takve neugodne situacije.
  • Probna publika. Nije loše pozvati nekolicinu bliskih ljudi da pogledaju i prokomentiraju vašu izvedbu. Osim što mogu upozoriti na potencijalne nejasnoće, mogu bolje pratiti govor i neverbalnu komunikaciju te dati savjete. Govornik možda nije svjestan korištenja poštapalica ili kontinuiranog popravljanja kose i naočala. Zato je publika ovdje da mu u tome pomogne.
  • Videosnimanje. Nikome nije ugodno gledati se na snimkama, no analiza snimljenog javnog nastupa može biti iznimno korisna. Promatranjem vlastitih pokreta i općenitog ponašanja „na sceni“ možemo bolje osvijestiti ono što dobro radimo, ali i ono na čemu bismo trebali dodatno poraditi.
  • Profil (stvarne) publike. Ako je moguće, bilo bi dobro unaprijed istražiti tko će nam biti publika. U to ulazi broj slušača, njihova dob, spol, zanimanje, stupanj informiranosti o temi i slično. Na taj način možemo prilagoditi naše izlaganje i približiti ga publici.
  • Upoznavanje prostora. Korisno je doći dan ili barem nekoliko sati ranije u prostoriju u kojoj ćemo imati javni nastup. Time ćemo dobiti bolji uvid u veličinu prostora te raspored sjedala, ali i u našu poziciju u odnosu na slušače. Ako na vrijeme upoznamo prostor u kojem se odvija naš javni nastup, bit će nam ugodnije izlagati.
  • Vježbe za glas i izgovor. Vjerovali ili ne, drhtanje glasa i prebrzi, nerazumljiv govor može se smanjiti. Postoje vježbe kojima je moguće ojačati glas, poboljšati dikciju i tempo govora, a također i ovladati pravilnim disanjem. Kao i u drugim vrstama vježbi, kontinuirano prakticiranje daje najbolje rezultate.
  • Opustite se. Nekim ljudima pomaže lagana fizička aktivnost ili meditacija prije javnog nastupa. No, najvažnije od svega je osvijestiti to da nas nitko ne sluša kako bi nas ismijao, već kako bi nešto novo čuo, vidio ili naučio od nas.

Redovitom vježbom i radom postajemo bolji. Ako se već nismo rodili kao pjesnici, iskoristimo svoje govorničke alate i postanimo govornicima.

Jesu li navijačke skupine uspješni komunikatori?

Piše: Robert Rogina

Navijači kao supkultura, s mnogim odlikama kontrakulture, nepresušno su nadahnuće za medijske uratke, bilo da je riječ o detaljnim opisima navijačkih nereda i nasilja ili pak, rjeđe, izvještavanja o pozitivnim aktivnostima navijačkih skupina. Navijače se u medijskim prikazima označava, ovisno o prilici, ili kao skupinu neostvarenih marginalaca sklonih incidentnim situacijama ili se njihov značaj uzdiže na razinu jednog od glavnih problema u društvu. Ipak, iz komunikološke perspektive zanimljivo je proučiti i fenomene povezane uz samu komunikaciju navijačke skupine: ključne poruke, motivaciju, hijerarhiju unutar skupine, analizu napjeva itd.

Kad govorimo o navijačima, posebice ultrasima (najvatrenijim i najvjernijim pratiteljima kluba), potrebno je istaknuti pojam kodeks. Kodeks predstavlja nepisana pravila ponašanja unutar navijačke skupine i prema drugim skupinama kojeg se pridržava radi ostvarenja zajedničkog cilja grupe. Zadivljujuća je razina poslušnosti i podređivanja pojedinca u skupini pravilima koja nisu formalna. Neka od ključnih pravila za očuvanje stabilnosti grupe svakako su da se izvan grupe ne iznose problemi vezani uz nju, kao i to da svi trebaju djelovati po načelu: svi za jednog – jedan za sve. Važan čimbenik života skupine je navijačka solidarnost. Kada dođe do problema (za primjer je dobro uzeti gostovanja navijača budući da tamo najčešće dolazi do nezgodnih situacija), primjerice sukob s drugom skupinom ili nedostatak financijskih sredstava pojedinca, tu solidarnost navijača ne zakazuje. Na tribini prestaje biti važna obiteljska pozadina, stupanj obrazovanja, političke preferencije navijača. Jedino važno jest  očuvanje i unaprjeđenje cjelokupnog imidža grupe. Ipak, na tribini nema potpune demokracije. Tako mlađi pripadnici navijačke skupine slušaju starije i iskusnije, posebice takozvanu „prvu ekipu“ koja se kroz prošlost dokazala, a sada je , posjedujući snažan autoritet,  primjer  ostalima. Unutar „prve ekipe“ nalazi se i vođa navijanja. Vođu biraju članovi navijačke skupine na izborima. Uloga je vođe često  presudna. Njegova verbalna i neverbalna komunikacija prelijeva se na cijelu skupinu. Vođa je glavni motivator, mora posjedovati snažnu karizmu te izazivati strahopoštovanje i poslušnost jer u suprotnom dolazi do anarhije. Pravi vođa će reći: prvo ja, a onda svi ostali.

Jedan od najkorisnijih alata za unaprjeđenje kohezije i zajedničkog duha skupine svakako je korteo. Korteo je organizirana povorka navijača glavnim ulicama grada do stadiona. Karakterizira ga glasno navijanje, upotreba pirotehnike i koreografije. Uz podršku klubu i jačanje zajedništva, često služi i za iznošenje stavova grupe u vezi s politikom kluba.

Poruke (tzv. krpe), koje navijači podižu za vrijeme utakmice, mogu imati nekoliko namjena. Njima se najčešće pokazuje ljubav prema klubu ili gradu iz kojeg je klub. Također, porukama se uzdiže i vlastita skupina, a ismijava ili ponižava pripadnike suprotne skupine. Nije rijedak slučaj da se poruke koriste i za kritike upućene prema vodstvu kluba i mogućim problemima u njemu. Najemotivnije su poruke posvećene preminulim kolegama s tribine, važnim datumima u povijesti kluba, grada i naroda. Za uspješnost poruke poželjna je jednostavnost, dosjetljivost, duhovitost, ponekad i sarkazam. Od stilskih sredstava najčešće se koriste rima i usporedbe. Nerijetko se koriste i stihovi poznatih pjesama povezanih uz podneblje kojem klub pripada.

Napjevi skupina ključan su dio navijačkog folklora. Repertoar pjesama razlikuje se ovisno o prigodi, u odnosu na to tko je “ciljana javnost”( neprijateljska  konkurentska skupina i klub ili simpatizeri lokalnog trećeligaša, npr.) Na tribini postoje pjesme koje su uvijek na “popisu izvođenja”, one su na određen način ono što čini grupu, njena osobna iskaznica. Nove se pjesme  jednostavno ili “prime” i uđu u srca navijača ili se nakon nekog vremena izgube ako ponavljanjem nisu uspjele postići odobravanje navijača.

Posljednjih je godina prisutan svojevrstan trend ubacivanja pojmova i fraza u pjesme  kao što su: borba, bitka, kontra, otpor, sami protiv svih, do posljednjeg čovjeka, ili jesi ili nisi… što i ne čudi uzmemo li u obzir da navijači sebe često doživljavaju kao jedne od posljednjih boraca za istinski sport lišen zakulisnih igara i trendovštine. Ovisno o kulturološkim razlikama unutar skupina, različiti su i tipovi navijanja. Dva su najvažnija: engleski tip koji karakterizira glasno i fanatično skandiranje svih 90 minuta i talijanski tip sa sotto voce pjevanjem na mahove, koreografijama i  brojnim zastavama. Za koji god se tip određena navijačka skupina opredijeli, bitno je da navijanje bude srčano i sinkronizirano, da u svakom trenutku ukazuje na snagu grupe i izaziva poštovanje ostalih.

Mobilizacija navijača, koja uključuje pozive na događanja, utakmice, druženja i akcije, u današnje se vrijeme provodi većinom posredstvom društvenih mreža i službene stranice skupine, ali i plakatima. Usprkos modernim medijima komunikacije još uvijek je od velike važnosti interpersonalna komunikacija u kojoj članovi razmjenjuju informacije i mišljenja. Unutar skupine  cijene se prijedlozi i kritike. Ipak se, naposljetku,  sve aktivnosti dogovaraju u skladu s hijerarhijom grupe. Službene internetske stranice navijačkih skupina u novije vrijeme najbolje prezentiraju snagu i aktivnosti skupine. Osim obavijesti navijačima, one sadrže zbirke fotografija i videa s utakmica koje priređuju fotografi unutar skupine. Uz sve nabrojano, mnoge skupine kao kanal prema široj javnosti koriste svoje časopise, blogove, feljtone itd.

Mogli bismo zaključiti kako je danas uspješna navijačka skupina ona koja uspijeva mobilizirati svoje članove, koja ima jasno formirane i jednoglasne stavove i nedvosmisleno ih komunicira prema eksternoj javnosti koristeći se navijačkim folklorom. Uspješna je navijačka skupina ona koja se, usprkos nenaklonjenosti medija i drugih aktera, uspijeva nametnuti u društvu i posebice prema drugim skupinama.

Zašto trebate trening komunikacijskih vještina

Piše: Mihael Maligec, mag. educ. phon. rehab; mag. educ. germ.

Prisjećajući se svoje ne tako davne prošlosti i uloge perspektivnog srednjoškolskog dizača utega, pojam treninga nisam doživljavao kao najugodnije iskustvo. Bilo je to vrijeme u danu koje je moralo proći tako kako je prolazilo, godinama, dan za danom. Vrijeme koje me psihički praznilo, a u tijelu stvaralo osjećaj postojanosti, radne navike i one sportske ovisnosti da ću, ako danas propustim trening, u koš zajedno s prljavim ručnikom baciti sav svoj rad proteklih mjeseci.

Kasnije sam studirajući pronašao druge izazove, razvija druge vještine. Snaga mojih mišića prestala je valjati klade, a um je polako, ali sigurno počeo carovati. I danas je tako. Svoju komunikaciju s nemilosrdnim željeznim diskovima koje bi mi tata po potrebi dodavao i skidao jer su moje ruke izgubile sposobnost odvijanja malih vijaka s vremenom sam zamijenio komunikacijom unutar predavaonice i na mreži. I ispostavilo se da je ono što se krije iza lijepe izreke use it or lose it uistinu tako. Ono što jednom zapostavite vrlo je teško održati na prijašnjem nivou, a kamoli poboljšati.

Pitate se već kakve veze dirljiva crtica iz mojih srednjoškolskih dana ima s temom ovog posta pa ću prijeći na stvar. Poveznica sporta, uspješnog rada s ljudima, vođenja tima, predavačkog posla i mnoštva drugih aktivnosti jest upravo potreba treninga. I pogrešno je vjerovati da će itko tko je jednom savladao neku vještinu to ne treba dalje održavati, a počesto i dalje usavršavati. Na krilima euforije osvajanja srebrne medalje na svjetskom nogometnom prvenstvu teško je zamisliti slučaj u kojem bi Ivan Rakitić prestao vježbati izvođenje kaznenih udaraca jer ionako nijedan nije promašio ili u kojem bi Zlatko Dalić prestao razvijati nova taktička rješenja jer ga nitko osim Deschampsa nije nadmudrio. Ali da, prestati trenirati znači upravo to.

Komunikacija je možda i premlada da bi bila cijenjena u vremenu u kojem živimo. No, prije nego ju proglasimo Kurtom Cobainom znanosti, želim reći da njezino značenje možemo shvatiti već sada, ne trebamo čekati buduće generacije i buduće nogometne izbornike. Komunikacija pokreće sve: ona oblikuje odnose, izražava stavove, prima poruke drugih, tumači i oblikuje reakcije, odluke, vuče poteze, vedri i oblači nebeskim svodom suživota nas i ostalih. I bilo da se radi o međunarodnoj politici ili odnosu unutar male radne skupine, načela su ista i mora ih se treningom održavati. Kao što netko s vozačkom dozvolom odlazi na kondicijsku vožnju da bi ostao u formi, tako i svatko od nas mora trenirati ono što naizgled svatko u sebi nosi, sposobnost izražavanja i shvaćanja onog što je izrazio drugi.

Tu dolazimo do treninga komunikacijskih vještina. Kao što dirigent ravna simfonijskim orkestrom, a Luka Modrić igrom madridskog Reala, tako i Vi možete suvereno voditi svoj tim, imajući na umu važnost treninga kao komunikatora. Postoji i faktor urođene genijalnosti jer takva je zasigurno potrebna, ali, kao i prethodna dvojica, i Vi kao komunikator neslućene visine možete doseći treningom, vježbom i radom. Neće Vam se, možda, činiti da ste puno postigli, ali Vaš kolektiv osjetit će jasnu razliku. Vaša demokratičnost, asertivnost i način na koji pristupate možebitnim konfliktima unutar kolektiva ubrzo će Vas promovirati u svima potrebnog suradnika, osobu bitnu kod donošenja odluka, i što je najvažnije, onog čije se mišljenje poštuje i čije se odluke ne dovode u pitanje.

Vraćam se opet na analogiju iz svijeta sporta jer je dobar komunikator uistinu u jednu ruku sportaš: on se odriče slobodnog vremena da bi postajao bolji, ulaže u sebe, želi se dokazati i želi biti priznat u onom čime se bavi. Želi da ga njegovi suradnici podrže, a isto tako u radu s njima on daje sve od sebe baš kao vrhunski sportaš. I podređuje se uspjehu tvrtke, zadatka ili radne skupine baš kao što se sportaš podređuje uspjehu cijelog tima. I kao što Luka u istom trenutku može loptu dodati trima suigračima, a odluči se za jednog, tako i Vi u jednom trenutku možete prihvatiti nekoliko rješenja. Prihvaćanjem onog najboljeg dokazujete da ste vrhunski, bilo sportaš ili komunikator. Ta sposobnost dolazi s treningom i morate je njegovati.

U okolini tvrtke komunikacijski trening Vam može donijeti neslućeno puno pogodnosti. Kratkoročno se njihov učinak možda neće odmah vidjeti, ali s vremenom ćete se početi razlikovati od tvrtki koje na njega nisu željele „gubiti vrijeme“. Ključ timskog rada je ujedno i njegova najveća opasnost. Mislim ovdje na pojam demokratičnosti u donošenju odluka. Nezahvalno je nekog predstavljati i govoriti u nečije ime. Nažalost, uvijek će biti tako. Stati pred nekog i reći „Mi smo odlučili…“, a znati da odluka nije jednoglasna, nije lako. Treningom možete umanjiti tu nelagodu i osigurati si da ste, kao voditelj tima, uistinu i odabrali ono najbolje za Vaš tim.

Komunikacijski trening omogućit će Vam razvijanje sposobnosti aktivnog slušača, vrjednovanje stavova i prijedloga suradnika prema načelu snage argumenata i korisnosti. Predlaganje rješenja „po babi i stričevima“ ne prolazi dugoročno u imalo ozbiljnim timovima, to treba jasno reći. Asertivnost, argumentacija, demokracija i korisnost postulati su koji na svojim ramenima nose smisao našeg treninga komunikacijskih vještina. I kao što maestro u svakom trenutku zna u kojem će trenutku uključiti koju sekciju simfonijskog orkestra, tako ćete i Vi, kao dobar komunikator, s vremenom i kroz treninge postići sinergiju u svom timu.

Neizostavno je pritom da i Vaši suradnici te oni od kojih idejna rješenja proizlaze budu vješti u oblikovanju i argumentaciji svojih prijedloga te da razumiju zašto je možda nečiji bolji pa je stoga prihvaćen. Sve to ne dolazi preko noći i ne postiže se promatrajući druge. Zasučimo stoga zajedno rukave, postavimo poligon, upalimo reflektore i krenimo s treningom! Upravo Vi možete biti osoba koja će Vaš tim uvesti u Ligu prvaka u području Vaše djelatnosti! Zaigrajte s najboljima i izborite se snagom argumentacije! Naš komunikacijski trening bit će Vam na tom putu tek prvih nekoliko koraka, ali zajedno ćemo učiniti da ti presudni koraci budu sigurni. Možda tako nećete imati jednog najboljeg igrača, ali ćete zajedno biti najbolji tim!