Intervju s predavačicama Govorničke akademije Demosten

Ana Ramljak, Karla Zvonar, Ana Katulić i Tena Žganec pružile su nam žensko gledište na govornički svijet kojim se bave.

Naše predavačice, ujedno i vrsne stručnjakinje u području komunikacije, govorništva i medija, podijelile su s nama svoja shvaćanja pojmova komunikacije, važnosti dobre komunikacije te poneke male tajne velikih majstorica. Što točno kažu, pročitajte u intervjuima koji slijede…

Ana Ramljak: „Uvijek može bolje!… Rad na sebi nikad ne prestaje.“

Ova mlada i energična novinarka internetskog portala N1-televizije javne nastupe shvaća, a na sreću polaznika Akademije Demosten i vrednuje, vrlo predano i temeljito. Što poručuje svim ženama u javnoj komunikaciji te koje male tajne zanata i sama koristi? Pogledajmo!

Kako zamišljate savršeni javni nastup? 

Ne postoji savršen javni nastup. Uvijek može bolje! ☺

Kako se Vi osobno pripremate za javne nastupe? 

Vježbam. Onako kako to savjetujem i našim polaznicima. Doduše, u svakom javnom nastupu mora se biti spreman na improvizaciju.  

Kako vam se sviđa predavati retoriku?

Sviđa mi se atmosfera među predavačima i polaznicima, smatram da u velikoj mjeri i meni kao predavaču, ali i novinaru, koriste radionice i vježbe koje izvodimo s polaznicima. Rad na sebi nikad ne prestaje.  

Rad na sebi uistinu je važan. Što polaznicima zapravo donosi pohađanje Govorničke akademije Demosten? 

Potrebno teorijsko znanje, mnogo praktičnog rada i korisnih savjeta. Ukratko, mislim da je GA Demosten dobar temelj za stvaranje pravog govornika.  

Vaša poruka ženama-čitateljicama? 

 Budi svoja! 


Karla Zvonar: „Dobra žena-govornica sigurna je u sebe i u ono što govori!“

Karla je studentica postdiplomskog studija fonetike na FFZG-u. Osim što predano radi na znanstvenom području fonetike, ona je i „the predavačica“ kada se radi o pitanjima uspješne i uvjerljive argumentacije. Otkrila nam je kako za nju izgleda uspješna govornica i zašto je izgled ipak važan.

Kako biste opisali dobru ženu-govornicu?

Dobra žena-govornica sigurna je u sebe i u ono što govori. Ne koristi se smicalicama, već argumentirano obrazlaže svoja mišljenja i stavove. Jasno oblikuje ono što želi reći. Naglasila bih i da je poželjna karakteristika u govorništvu humor, no važno je da je on umjeren i da nije na tuđi račun. 

Uz dobar javni nastup često se vezuje i vanjski izgled. Kako bi žena trebala izgledati prilikom javnog nastupa?

 U teoriji, žena bi trebala biti za jedan stupanj bolje odjevena od svoje publike kako bi se znalo tko nastupa. Naravno, bitno je da je uredna, da ne nosi nešto što odvlači pozornost od onoga što govori (primjerice upečatljiv nakit) i da je obučena malo ljepše nego inače. Na taj način dajemo do znanja publici da nam je stalo, da je poštujemo i da nam je taj zadatak važan. Zamislite samo da osoba mora održati govor na nekom važnom događaju, a dođe u trenirci.


Ana Katulić: „Žena je komunikacijska partnerica i ravnopravna kolegica..“

Ana je svestrana osoba koja jednostavno – živi komunikaciju! Mnogi će njezin glas prepoznati kao jedan od najpoznatijih glasova radijskih informativnih programa, a ovdje nam je povjerila čime se još sve bavi te kako muškarci doživljavaju žene u polovnom svijetu komunikacije:

Čime se sve bavite? 

Volim reći kako je moj profesionalni i privatni život uspješno isprepleten miks medija, multimedije, kazališne umjetnosti i aktivnosti koje pogoduju zdravom duhu i tijelu. Zaposlena sam na Narodnom radiju kao newsprezenterica; pripremam, uređujem i čitam vijesti i aktualnosti. Nakon posla bacam se na svoju drugu veliku ljubav, a to je gluma. Trenutno igram dvije predstave na nezavisnoj sceni, treća je u pripremi. Radim samostalne projekte, kratke filmove i spotove, a u slobodno vrijeme šećem, plešem i bavim se jogom.  I, da ne zaboravim, predajem na Govorničkoj akademiji Demosten 🙂 

Kako muškarci doživljavaju žene u Vašem poslovnom okruženju? 

Kao partnerice, kolegice, kao ravnopravne, ako govorimo o kolegama iz redakcije. Dogodi se ponekad koja neprimjerena “šala na ženski račun”, ali to ne pripisujem zloći već više nepromišljenosti. Neke naučene vrijednosti još su uvijek duboko ukorijenjene u kulturi našeg naroda i pojedinaca, kako s muške tako i ženske strane. Nema razlike. Uvijek se, recimo, pitam zašto su u velikom broju firmi upravo žene – tajnice, a rjeđe muškarci (osim državnih tajnika ). Zanimljivo, zar ne? 

Predavačica ste u Govorničkoj akademiji Demosten. Kako izgledaju Vaša predavanja? 

U Govorničkoj akademiji Demosten predajem modul “Ispred mikrofona- spikerski alati i kako ih koristiti u elektroničkim medijima”. Učinilo mi se to kao dobar poligon da polaznicima iz vlastitog iskustva predstavim kako se uspješno prezentirati u elektroničkim medijima; što je dobro, što valja izbjegavati te koja  pravila ovdje vrijede kako bi, kad se i ako nađu u sličnoj poziciji, znali brzo i pravilno reagirati.  Moja se predavanja sastoje i od vježbi za glas, za dikciju, a ostavljam i mjesta za interakciju s polaznicima. Volim njih čuti, vidjeti što ih zanima te  s njima ostvariti uspješnu komunikaciju. To ni u kom slučaju nije predavanje za buduće novinare ili spikere već koristan alat za sve one koji se bave javnim poslom u kojem su komunikacijski alati i više nego dobrodošli. 

Tena Žganec: „Najefektnija je šala na vlastiti račun.“

Tena je apsolventica fonetike i portugalskog jezika koja je svoju strast prema putovanjima pretočila u zanimanje turističkog vodiča. No, osim putovanja, Tenina velika strast je i retorika. Ovdje nam otkriva tko je za nju uspješna komunikatorica u hrvatskom javnom prostoru:

Ima li u Vašem zanimanju mjesta za žene ili su prisutni svojevrsni stereotipi? 

Do sad sam u struci najčešće imala sasvim korektan i kolegijalan odnos s kolegama, no u turizmu se ponekad dogodi da dobijem komentar na kombinaciju mladosti i spola, ponajprije od starijih kolega ili putnika („Joj, pa kud će ova djevojčica na tako daleko putovanje s ovako velikim busom“). To nisu naročito ugodni komentari, no i nakon njih treba ostati sabran i ne ih doživljavati tragično jer to kraju nikome ne koristi.  

Predavačica ste u Govorničkoj akademiji Demosten. Kako izgledaju Vaša predavanja? 

U Akademiji Demosten držim modul Kompozicija javnoga govora. Cilj je polaznicima predstaviti korake sastavljanja javnoga govora da on bude podjednako zanimljiv, dosjetljiv i logičan. Predavanje je koncipirano interaktivno, a sastoji se od nešto teorije, nešto više primjera i puno razgovora s polaznicima.  

Možete li izdvojiti neku Hrvaticu kao dobru komunikatoricu? 

Na ovo je pitanje teško odgovoriti budući da ne mislim da netko posebno iskače dobrom komunikacijom s javnošću. Međutim, ono što se pomalo ističe jest retorika Anke Mrak Taritaš koja se ponekad našali na vlastiti račun što je poprilična rijetkost u hrvatskoj politici, npr. kada se referirala na svoju sliku u sunčanim naočalama u Saboru, govorila o višku kilograma ili visokom tlaku. Priznavanje vlastitih slabosti odaje dojam jednostavnosti i iskrenosti, a to je dobar način pridobivanja naklonosti publike. 

Promjenom vlastitog stava do svladavanja straha od javnog nastupa

Piše: Viktor Mišković
Svaki javni nastup zahtijeva pozitivan stav. Ako nemate pozitivan stav govoreći pred skupinom ljudi, zasigurno ćete imati strah od javnog nastupa. Stara izreka kaže: Tvoj stav određuje tvoj visoki položaj. Ta izreka vrijedi i za javni govor. Ukoliko osjećate da možete, utoliko i hoćete. S druge strane, ako se bojite neuspjeha, onda ćete definitivno izgubiti. Strah od javnog nastupa razvijen je zbog nas i ni zbog koga drugog.
Kada držimo govor pred publikom očekujemo da će nas zadirkivati, odakle i dolazi strah od javnog nastupa. Da bismo zaštitili sebe od zadirkivanja, izbjegavamo javna događanja gdje bi od nas mogli tražiti da nepredviđeno govorimo. Što se više ograđujemo od javnih okupljanja, imanentno razvijamo strah i počinjemo se držati po strani kako nas ne bi uznemiravali. Iako strah od javnog nastupa može biti zbog lošeg prijašnjeg iskustva, promjena stava može činiti razliku.
Pouzdanje je ono što je potrebno da imamo pozitivan stav. Moramo se osjećati, izgledati i zvučati samopouzdano publici kako bi savladali strah od javnog nastupa. I slušatelji ispred govornika su nesavršena ljudska bića. Nitko ne očekuje savršenstvo, stoga nije ni potrebno naprezati se kako bi se predstavili kao stopostotno savršena osoba. Kada imamo stav da se izložimo takvi kakvi jesmo, onda neće biti ni straha od javnog nastupa.
Ljudi govore kako i pretjerana priprema može voditi do straha od javnog nastupa. Iako je to istina, ne znači da nam priprema ne treba za držanje govora pred publikom. Čak i odlični govornici će pripremiti govor i uvježbavati ga prije nego će ga iznijeti publici. Moramo razumjeti zadatak koji nam je dodijeljen i pripremiti govor koji sadrži važne informacije. Ako imamo dvije ili tri ključne riječi koje su dovoljno jake da se usredotočimo na njih, automatski ćemo se osjećati bolje i shvatiti da nemamo straha od javnog nastupa.
Mnogi ljudi se boje straha od javnog nastupa zbog pogrešnog stava s pretpostavkom da smo na pozornici i da moramo kontrolirati publiku. Razvijamo stres kad imamo negativan ishod od određenih osoba u grupi. Koliko puta smo bili angažirani u svojem osobnom poslu kad je uspješan govornik na pozornici?
Ne smijemo imati stav da smo dobar govornik samo ako ljudi u grupi slušaju što govorimo. Ne postoji govornik koji je dobio stopostotnu pažnju publike. S ispravnim stavom prema vašoj publici i nekim korisnim informacijama kako prenijeti poruku, strah od javnog nastupa možemo ostaviti sa strane i suočiti se s izazovom s punim samopouzdanjem.

Teambuilding – zašto je dobro uložiti u zaposlenike?

Piše: Mihael Maligec
Složna braća mogu izgraditi kuću, a složni radni kolektiv – poslovno carstvo! U vrijeme kada se bogatstvo tvrtki sve manje mjeri u količini radnih strojeva, a sve više snagom intelektualnih kapaciteta, aktualno postaje pitanje kako i na koji način dodatno educirati i motivirati svoje zaposlenike? Isplati li se to uopće? Ukratko: Da!
No, krenimo korak po korak. U neka prošla vremena bilo je nepojmljivo zvati se uspješnom tvrtkom, a ne proizvoditi ništa opipljivo. Isto tako, radnici koji na kraju dana nisu mogli pokazati neki opipljivi proizvod, od drveta, željeza ili kože često nisu bili cijenjeni kao oni koji su bili „majstori“ svog zanata. Nadalje, nakon završenog naukovanja ili škole, manje-više se smatralo da je osoba spremna jedan rad obavljati narednih četrdesetak godina i nakon toga prepustiti mjesto mlađem od sebe. Ukoliko bi se i pojavila potreba za dodatnim usavršavanjem, rijetko se ono provodilo sustavno, na atraktivan, interaktivan i kreativan način.
U pozadini prestaje pjesma Novih fosila „Za ona dobra stara vremena“ te se vraćamo u 2019. godinu. Danas, kada je struktura tržišta rada u bitnome drugačija nego prije pedesetak godina, sve je više zanimanja čiji je temeljni adut intelektualni rad, stvaralaštvo i kreativnost u okvirima zadanih ciljeva. Čak i mnoga majstorska zanimanja danas više ne poznaju procese i postupke rada koji su bili uobičajeni našim djedovima. Bilo kako bilo, u strukovnim, znanstvenim, kreativnim, zapravo svim modernim gospodarskim dimenzijama pojavila se jedna zajednička potreba: potreba dodatne edukacije i motivacije zaposlenika!
Nekada je jednadžba bila jasna: Ako netko dobro radi, dobit će povišicu i možda nekoliko slobodnih dana više. Time će biti sretan i nastavit raditi bolje. Ostali, ako također žele povećanje plaće ili radni dan, također moraju raditi više i svoje norme ispunjavati brže. Iako se neki poslodavci i danas služe jednakim mehanizmom, u narednom dijelu teksta objasnit ću Vam zašto to možda i nije najsretnije rješenje.
Smišljao sam ovaj tekst na jednoj terasi u centru grada. Oko mene je sve bilo puno mladih, obrazovanih, ambicioznih ljudi i – svi su radili! Bilo mi je dovoljno okrenuti glavu slijeva nadesno da bih uočio barem četiri radna sastanka: uprava za jednim stolom, performance management za drugim, prodajni tim za trećim… I svi su ostvarili svoje dnevne ciljeve. Naravno, postoje djelatnosti u kojima je teško predvidjeti kako će radni dan izgledati. U slučaju mog poslodavca mi ne možemo reći da je naš posao gotov kada proizvedemo 50 automobila u smjeni jer ih ne proizvodimo, ali čak i oni koji ih proizvode mogu iz ovog teksta izvući poruku.
Kako pomiriti različitosti?
Ono prvo što želim naglasiti, a naučio sam to na radnom mjestu koje smatram primjerom uspješne poslovne prakse: ne motiviraju se svi zaposleni na jednak način! Evo primjera: prije nekoliko mjeseci na mom se radnom mjestu pojavila inicijativa za osnivanje benda. Rastući smo kolektiv različitih interesa i među sobom govorimo čak 17 jezika, dakle, šarenije ne može! Ali, glazba je ta koja, u našem slučaju, nadilazi razlike u mentalitetu, kulturi i interesima. Zbog toga je naš direktor ne samo odobrio osnivanje benda, već je i nabavio potrebnu opremu! Time je omogućeno da oni koji se mogu ili žele kreativno izraziti putem glazbe za to imaju i priliku, i to na svom radnom mjestu!
Nije nevažno spomenuti i onaj drugi, nematerijalni faktor motivacije. Ovaj prvi je jasan: pokazao sam interes prema glazbi, poslodavac mi je omogućio da se njome i bavim kao predah od posla. Zaključak, radit ću produktivnije i na radnom mjestu ću biti zadovoljniji. Međutim, ima još nešto, nešto čega bi se svi poslodavci trebali pridržavati: Ne postoji bolji oblik motivacije od uvažavanja prijedloga koji dolaze iz kolektiva! I pritom ne treba praviti razliku je li nešto predložio predsjednik Uprave ili zaposlenik na zamjeni na određeno vrijeme!
Provedite kvalitetne i proaktivne ideje u djelo!
Ako Vaši zaposlenici u Vama prepoznaju osobu koja će ih rado saslušati i kojoj mogu bez ustezanja predložiti promjene, dopune i nove inicijative na radnom mjestu, Vi ne samo da ste osigurali da oni ostanu u Vašem kolektivu, već neposredno šaljete poruku o sebi kao poželjnom poslodavcu svima onima koji bi se u budućnosti mogli zanimati za Vaš kolektiv!
Motivacija dolazi iznutra, a sigurnost izvana. Sigurnost se može definirati Ugovorom o radu, ali motivacija se definira u komunikaciji! Teško da u profesionalnom smislu postoji ljepši osjećaj od onog da je Vaša ideja zaživjela, čak i da je naizgled sitna, ona Vam pruža to unutarnje zadovoljstvo i poticaj da radite dalje. Dat ću još jedan osobni primjer: U početku moje avanture kao copyrightera nisam znao što očekivati. Još gore, nisam znao što od mene očekuju oni koji su mi to povjerenje i poklonili. Slijedom toga, moj je prvi content plan odbijen. Pogriješio sam, ali samo sadržajno. Nisam napravio pogrešku da to shvatim kao svoj neuspjeh.
Je li neuspjeh motivacija?
Kratko i jasno: neuspjeh nije neuspjeh, ako je motivacija. Svaka je motivacija pozitivna, a svako je iskustvo mogući okidač motivacije. Primjerice, je li obitelj Luke Modrića neuspješna, pa je slijedom toga on imao teško djetinjstvo obilježeno teškim materijalnim prilikama i fizičkim radom? Ne! No, jesu li mu ti životni uvjeti pomogli kao motivacija u njegovu radu i dostizanju titule najboljeg na svijetu? Sigurno!
Zbog toga je vrlo važno dopustiti svojim zaposlenicima da se razvijaju, pratiti ih i motivirati. Jer, rezultati će doći, tekstovi će postati sve kvalitetniji, prodajni kontakti sve čvršći, a prognoze rasta sve stabilnije.
Team building, da ili ne?
Primijetio sam na edukacijama, poslovnim sastancima i razgovarajući s prijateljima zaposlenima u raznim gospodarskim granama da je pojam team buildinga nažalost mnogima nepoznat. Istovremeno, nikad nije bio jednostavniji za organizirati! Zvuči proturječno? – Znam!
Mnogi se poslodavci žale na neizvedivost team buildinga, a razlozi se uvijek jednaki: skupo je, ne možemo otputovati svi, tko bi radio taj dan, ne žele svi na paintball ili planinarenje… Istina je sve, osim jedne sitnice: Ne morate plaćati tradicionalne i skupe team buildinge! Vraćam se opet na vlastiti primjer. Nedavno smo na poslu imali dan roštilja, u dvorištu i na onoj maloprije spomenutoj terasi. Nismo nigdje putovali, a svi smo se stigli zajedno podružiti uz hranu, glazbu i lijepo vrijeme. Zgodan motivacijski boost, ali još važnije, izvediv svima!
Naravno, na svakom je poslodavcu da, sukladno potrebama i željama svog kolektiva, odabere prirodu team buildinga.
Je li i edukacija team building?
E, tu smo Vas čekali! Pomislit ćete sada da nije najsretnije oduzeti nekome jedan slobodan dan i onda ga još natjerati da nešto uči, ali evo zašto je edukacija možda i najbolji oblik team buildinga:

  1. Obuhvaća cijeli kolektiv: Bilo da se radi o individualnim treninzima na određenu temu ili pohađanju nekog općeg programa, kvalitetna je edukacija ujedno i prilika za dodatni razvoj timskog rada, suradništva te vertikalne i horizontalne komunikacije.
  2. Možete odabrati aktivnosti: Kvalitetna edukacija pruža Vam raznovrsnost (teorijski uvod u temu, primjeri, praktični zadaci, radionice, zadaci za individualan rad i vježbu). Prije početka ciklusa edukacije, Vi možete staviti dodatan naglasak na teme i metode rada koje Vašem timu posebno odgovaraju ili mogu biti od pomoći.
  3. Izgrađuje Vas osobno i profesionalno: Kvalitetna edukacija nikada nije neosobna. Komunikacijski obrasci kojima se služite u vježbama, zadaci izgradnje povjerenja i zamjene uloga, improvizacija i timski rad pomoći će Vam ne samo u profesionalnom životu, već i u osobnim odnosima.
  4. Ne morate nigdje ići: takozvani in-house treninzi i edukacije održavaju se u vrijeme i na mjestu koje sami odaberete, a to može biti i za vrijeme radnog vremena u Vašem poslovnom prostoru!

Motivacija + edukacija = dobitna kombinacija
U suvremenoj poslovnoj literaturi javlja se pojam asseta: imovine koja generira dodatnu vrijednost. Kako što je već spomenuto, najvrjedniji asset svake suvremene tvrtke jesu njezini zaposlenici. Što više vještina zaposlenici uspiju razviti, to su dragocjeniji, sposobniji i spremniji generirati veću vrijednost za poslodavca koji prepoznaje i vrjednuje njihove vještine.
Iz osobnog iskustva potvrđujem osjetne prednosti kolektiva i poslodavca koji motivira i razvija kvalitetne ideje svakog zaposlenika te nudi konstante prilike za dodatne edukacije i preuzimanje sve više odgovornosti. Provedite anketu: koliko Vaših zaposlenika odabire Vas kao najboljeg poslodavca u dosadašnjoj karijeri? Nakon toga, primijenite neke od savjeta u ovom članku. Provedite anketu još jednom za šest mjeseci. Rezultati će Vas iznenaditi!
Kako prepoznati kvalitetnu edukaciju?
Kvalitetnu edukaciju čine individualan pristup, oblikovanje metoda i radionica prema potrebama klijenta, raznovrsnost predavača i prezentacijskih perspektiva, interaktivan pristup, konstantno davanje povratnih informacija te zajedničko vrjednovanje rezultata i izvedbe programa na kraju suradnje. Ukoliko želite takvo iskustvo, Govornička akademija Demosten svojim iskustvom i cjelovitim pristupom jamči Vam vrijedno, jedinstveno i kompletno edukacijsko iskustvo! Naši klijenti omogućili su nam da zajedničkim radom i povjerenjem postanemo najveća i najuspješnija govornička Akademija u Hrvatskoj, s posebnim naglaskom na in-house treninge poslove komunikacije. Obratite nam se s povjerenjem i recite nam koje teme Vas posebno zanimaju!

Zašto je korisno poslovno pripovijedanje?

Piše: Neda Fleur Janovski
Često me polaznici pitaju: “Zašto bi netko želio slušati moje priče?” To je dobro pitanje!
Doista, zašto bi itko brinuo o tome što vam se dogodilo na odmoru u Grčkoj? Ili, o strašnom  vremenu koje ste proveli zaglavljeni u liftu? Ili, o boli koju ste trpjeli tokom maratona? O vašem ushićenju zbog završetku studija?
U osnovi,  pitanje o tome “zašto bi netko brinuo” je nedostatak razumijevanja o tome kako priča funkcionira.
Važno je imati na umu:

  • Iako je vaša priča specifična za vas, ona može biti poučna i za nekoga drugoga.
  • Priče utječu na slušatelja na emocionalnoj razini, a ne samo intelektualno.
  • Priče igraju vitalnu ulogu u zadržavanju pozornosit publike.

Zašto pričati priče?
Zašto priče potiču sva osjetila tako da se smijemo, plaćemo, ali  i učimo, sve u isto vrijeme? Sve to povezano je s učinkom priče u limbičkom dijelu mozga. To je onaj dio našeg mozga koji je povezan s odlučivanjem na temelju osjećaja, kao što su vjernost i povjerenje. Cilj pripovijedanja je da zaobiđemo logičkim razmišljanjem izuzetno zauzet neo-korteks naših slušatelja, te dopremo do  dijela limbičkog mozga. Tada se možemo povezati s ljudima na emocionalnoj razini i, vrlo vjerojatno, uzrokovati da netko promijeni svoje mišljenje, svoje ponašanje, ili barem razumje što govorite.
Uvijek govorim polaznicima radionice Poslovnog pripovijedanja da postoji velika razlika između intelektualnog razumijevanja onoga što ste rekli, i nečijeg pristanka da postupi onako kako želite. Da ga pridobijete za ono što činite. Znate na što mislim, zar ne? Netko vam pokušava nešto prodati i sve to ima svoj logični smisao, ali ne kupujete jer vas prodavač nije  “preselio” na visceralnu razinu. (To je ona razina kada reagirate svojom unutrašnjošću).
Zašto nam je korisno poslovno pripovijedanje u prezentacijama i javnom nastupu?
Emocije su vaš adut u nastupu. Ljudi koji svoj nastup temelje samo na logičnim činjenicama, često ne uvjere slušatelje da prihvate njihovo stajalište. Ako logika nije popraćena sa slikama i emocijama kroz priču, auditorij će ostati „gluh“ i neće reagirati onako kako želite.
Kombiniranje logike i osjećaja siguran je put do onog dijela slušateljevog mozga koji se zove – limbički i koji je zaslužan za sve priče koje pamtimo.
Zašto nam je korisno pripovijedanje?

  1. Potiče dijeljenje znanja
  2. Pomaže fokusiranje slušatelja
  3. Prenosi vrijednosti koje zastupate
  4. Pomaže da slušatelji pamte vaš nastup
  5. Vodi slušatelje u budućnost!

Priče su sjećanja
Svi znanstveni dokazi samo objašnjavaju ono što znamo iz iskustva: priča se sjećamo zbog slika i emocija koje su u njoj sadržane.
Pouku priče pamtimo jer je ugrađena u sliku ili slike, ili još bolje, u igrani film. Slike su filmovi koji aktiviraju naše osjećaje.
Idemo testirati ovu teoriju. Sjetite se filma koji ste prvi put vidjeli prije deset i više godina. Možda vam je to jedan od najdražih filmova?
Što je prva stvar koju ste vizualizirali kada ste se sjetili filma? Kladim se da je prva stvar koja vam je pala na pamet, bila slika ili scena. Vidjeli ste sliku nekog glumca ili glumce u određenoj sceni iz filma.
Ako bih vas zamolila  da opišete scenu, vidjet ćete da pamtite sve detalje. Možete opisati glumce, odjeću, mjesto i situaciju. Ono što je još više iznenađujuće je da možete jasno opisati svoje emocije. Isto tako lako kao što ste to učinili kad ste gledali film prije više od desetljeća.
Sjećamo se slika i scena
Dakle, prvo što pamtimo su slike i scene. I povezano s tim slikama, emocije i osjećaji, i na kraju, ako je bila neka nezaboravna riječ ili rečenica u toj sceni, mi ćemo se sjetiti nekih dijaloga.
No, u odnosu na to kako se živo sjećamo slike, rijetko se možemo sjetiti mnoštva dijaloga. Možda bismo se sjetiti rečenice koja je postala poznata jer je često ponavljana, kao na primjer: “Život je kao bombonijera”, ali ćemo se uglavnom se sjetiti slike i emocije koju smo tada doživjeli.
Bulleti su dosadni
Naš mozak prvo pamti sliku, a potom se sjeća emocionalnog konteksta. Pa ipak, većina naše komunikacije odvija se riječima i jezikom. Jedan sat nakon što netko održi prezentaciju punu divnih riječi i PowerPoint slajdova, često se ne možemo sjetiti većine prikazanog.
Evo zašto …Kada mozak prepozna događaj pun emotivnog naboja, amigdala oslobađa dopamin. Budući da dopamin uvelike pomaže kako memoriji, tako i obradi informacija, moglo bi se reći da šalje u mozak poruku koji glasi: “Zapamti ovo!”
Što je amigdala?
Amigdala ili Corpus amygdaloideum (od grčke riječi za badem), u anatomiji je naziv za velik sklop jezgara smješten u vrhu sljepoočnog režnja.
Ona je naš centar za emocije. Ako nas netko uzruja, nešto nas izbaci iz takta, netko nas povrijedi, amigdala odmah šalje ostatku mozga znak za uzbunu i naše srce počinje jače kucati, ruke nam se znoje i mi smo u predstresnom stanju.
Postoje dvije amigdale, po jedna sa svake strane mozga i smještene su bliže prednjoj strani glave. Ljudska amigdala razmjerno je velika u odnosu na amigdalu naših najbližih evolucijskih srodnika primata.
Kad ju ne bismo imali, izgubili bi sposobnost prepoznavanja osjećaja, kao i svako sjećanje o osjećajima. Bili bismo nezainteresirani za kontakte, ne bismo mogli prepoznati bliske rođake, pa čak ni našu užu obitelj. Amigdala je naše spremište emocionalnog pamćenja.
Pokrenite amigdalu vaših slušatelja!
Ljudi vole slušati tuđe priče. Tako se povezujemo, učimo i upoznajemo jedni druge. Često su iskustva pripovjedača ista kao i iskustva slušatelja. To je ona strateška točka koja daje kontekst cijelom nastupu. Točka koja u slušateljima pokreće sjećanja i koja im pomaže da se identificiraju s vašom prezentacijom. Da ju pamte još dugo vremena.

Komunikacijske vještine presudne su za uspješno političko djelovanje i upravljanje

Piše: Kristijan Sedak
Komunikacija je odavno prerasla svoju iskonsku, isključivo pragmatičnu funkciju: prenijeti poruku od pošiljatelja do primatelja te potom povratnom spregom obavijestiti pošiljatelja da je poruka stigla do cilja. U današnje vrijeme taj čudesan proces spaja kontinente, povezuje prošlost i sadašnjost, priprema nas za budućnost, pokreće. Sukladno tome pojavila se potreba proučavanja, opisivanja te praktičnog ovladavanja fenomenom komunikacije: otvorilo se pitanje komunikacijskih vještina.
Komunikacijske vještine skup su, posebno u današnje vrijeme, presudnih kvaliteta za uspješno javno djelovanje. Bilo da se radi o osobnoj komunikaciji, verbalnoj ili neverbalnoj, ili nekom drugom obliku audio-vizualne i mrežne komunikacije, vrlo je važno unaprijed jasno odrediti komunikacijski cilj te poznavati sredstva, odnosno etape koje je potrebno proći kako bi se željeni cilj dostigao. Komunikacijske su vještine, sukladno tome, osim stručnog znanja, osnovni preduvjet za uspješno bavljenje bilo kojim oblikom javne ili političke djelatnosti. Bilo da se radi o načinu na koji komunicirate unutar svog suradničkog tima, sa svojim pročelnicima te savjetnicima, sa sugrađanima, sadašnjim i potencijalnim biračima, istaknute komunikacijske vještine mogu vas istaknuti u odnosu na većinu te vam dati onaj jedan potreban korak prednosti.
Pritom je vrlo važno na umu imati jednu zanimljivu komunikacijsku činjenicu: vaša komunikacija počinje puno ranije nego što progovorite ili pritisnete tipku za slanje elektroničke pošte. Onog trenutka kada vas prozovu za govornicu ili na kulturnom događanju spomenu vašu prisutnost, onog trenutka kada ujutro ulazite u ured ili kad stupate u prostor predviđen za davanje izjave, a kamere su još ugašene – već tada započinje vaša komunikacija, a vaše su komunikacijske vještine već tada na testu. Vaša odjeća, držanje, položaj tijela i stav u prostoru vašim će sugovornicima ili publici često reći i više od riječi koje ste pomno unaprijed pripremili. I ono što je najvažnije reći prije nego se posvetimo pojedinim komunikacijskim vještinama: nije moguće ne komunicirati. Moguće je samo željeti i ne željeti komunicirati, ali stanje u kojem nema komunikacije u javnom prostoru ne postoji.
 
Komunikacijske vještine i javni nastup u upravljanju i poslovanju
Politička je djelatnost u svojoj biti oduvijek bila javna djelatnost zastupanja većine: borba odabranih za interese mnogih te je samorazumljivo da su u takvoj strukturi odabrani imali veće ovlasti i odgovornosti upravljanja društvenim pitanjima. Danas je više nego ikada prije jasno da su upravo komunikacijske vještine presudne za uspješno političko, ali i poslovno djelovanje u društvu koje je umreženo kao nikada prije i gotovo u realnom vremenu može pratiti sve vaše nastupe, izjave, odluke ili objave. Uspješan poslovni čovjek, a tako i uspješan političar, svjestan je važnosti načina na koji prezentira i objavljuje svoje ideje i odluke, tako da su komunikacijske vještine neizostavne. Bilo da držite politički govor ili prezentirate neki prijedlog, izmjenu ili dopunu odluke u vašem uredu, budite svjesni temeljnih komunikacijskih vještina i svojim ćete suradnicima i publici postati pamtljiv i zanimljiv govornik. Budite asertivni! Budite uvjerljivi, sigurni u sebe i svoju ideju. Argumentirajte, definirajte i držite se svoje središnje misli. Vrlo je važno svojim vlastitim argumentima, ma koliko oni snažni bili, uvijek pronaći bar jedan protuargument: ako to ne učinite vi, učinit će netko drugi, najčešće protukandidat. Sami pokažite kako ste svjesni možebitne slabosti svog prijedloga jer time dokazujete i predanost da istu, ukoliko dobijete povjerenje svog tima ili birača, što prije uklonite. Radite na sebi! Ne postoji čovjek ni govornik koji ne osjeća tremu, ali postoje mnogi stručnjaci i programi koji vam pritom mogu pomoći. Ukoliko ipak nešto pođe po zlu, zastanite, udahnite i krenite dalje. Čovjek ste i vaši suradnici i birači će se poistovjetiti s tim mnogo lakše nego s umjetno oblikovanim i monotonim frazama koje je za vas napisao netko drugi.
Ukoliko živite u poslovnom ili svijetu politike, nije pretjerano reći da živite – u javnosti. A često i od javnosti. To je vrlo složeno pitanje jer se način na koji javno istupate ili komunicirate s javnošću može izravno odraziti na vaš osobni uspjeh ili neuspjeh. Zbog toga je vrlo važno zadržati pregled nad svojim javnim nastupom. Unaprijed promislite o strukturi svog obraćanja, dopisa, izjave, odgovora na novinarski upit ili bilo kojeg drugog oblika javne komunikacije: kako ćete započeti, što ćete smjestiti u glavni dio te kako ćete završiti? Što ćete i kada dodatno istaknuti? Postoje načelni odgovori na ova pitanja, ali na kraju se sve svodi na vaš javni identitet i na prepoznatljivost vas kao govornika i javnog djelatnika.
Osim uspjeha u komunikaciji, komunikacijske vještine osiguravaju vam još jednu bitnu prednost svakog javnog djelovanja: one pozitivno utječu na vaš imidž, a nerijetko i na imidž zajednice koju predstavljate.
 
Komunikacijske vještine i imidž zajednice
Što je zajedničko slijedećim ulogama: voditelju projektnog tima, predavaču, znanstveniku, izlagaču na sajmu usluga i/ili proizvoda, voditelju institucije, uspješnom sportašu, političaru, nastavniku, roditelju ili najboljem prijatelju?
Ako ste pomislili na dobar izgled, niste u potpunosti u krivu. No, ako zamislite situaciju u kojoj samo izgledate lijepo, a pred ostalima ne možete izgovoriti suvislu rečenicu, sva uvjerljivost u koju možda sami vjerujete, pod tušem ili pred ogledalom, rasplinut će se kao dim. Ili, još bolje, zamislite najljepšu plažu na svijetu uz kristalno čisto more i tristotinjak sunčanih dana u godini, ali bez ijednog ležaja ili izvora pitke vode. Upravo tako se može dočarati javni djelatnik kojemu nedostaju komunikacijske vještine. A njihov nedostatak neupitno loše utječe ne samo na imidž pojedinca kojem nedostaju, već često i organizacije koju takva osoba predstavlja. Najočitije je to u manjim, lokalnim zajednicama, gdje se stanovnici općina često poistovjećuju sa svojim načelnikom jer ga poznaju osobno, no nije isključeno da se poistovjećivanje javi i na regionalnoj razini, sa županima te gradonačelnicima većih gradova. Sjetite se samo čak i državnika na spomen čijeg imena odmah na umu imamo cijelu državu koju su nekoć ili je još danas predstavljaju. Sve to proizvod je imidža kojeg su izgradili, svojim javnim nastupom, govorničkim držanjem te komunikacijskim vještinama u duhu vremena i okolnosti. Jasno je da se komunikacija mijenja s vremenom i pod utjecajem društveno-političkih silnica, a samim time mijenjaju se i vještine potrebne da bi se komunikacijom u javnom prostoru ovladalo. Međutim, jedno je sigurno: način na koji javno istupate i komunicirate bitno će utjecati ne samo na vaš osobni, već i na imidž zajednice koju predstavljate. Svaki javni djelatnik zna za prethodnu rečenicu. Međutim, samo oni dobri se iste i pridržavaju.
Izvor: Gradonačelnik.hr

Upravljanje ciljevima i vremenom – organizirati se ili patiti?

Piše: Neda Janovski
Definiranje ciljeva prvi je korak ka samoorganiziranju. Brzina poslovnih događanja, mijenjanje poslovnih planova u zadnji tren i slične situacije prijete da u vašem poslovnom životu izazovu kaos. Što najprije obaviti, koji su prioriteti i kojim ih redoslijedom rješavati, pitanje je s kojim se susrećemo gotovo svakodnevno. U takvim situacijama, procesi definiranja ciljeva i upravljanja vremenom postaju od ključne važnosti.
Kako bismo bili bolje organizirani te tako ovladali i ciljevima i vremenskim okvirima koji su nam zadani, potrebno je prije svega promijeniti naše navike. Poznato je da navike usvajamo u roku od mjesec, dva, ali nam je za rješavanje loših navika potrebno i nekoliko mjeseci. Dobra je vijest da nam navike nisu genetski uvjetovane pa ćemo ih zato, uz malo dobre volje i motivacije, uspjeti promijeniti.
Prvi korak u toj promjeni je postavljanje ciljeva. Tu će nam pomoći  SMART metoda koja se sastoji od jasno definiranih ciljeva, njihove mjerljivosti, mogućnosti ostvarenja tih ciljeva, njihove izvedivosti te jasno definiranog vremenskog okvira u kojem ih treba izvršiti.
Drugi korak je određivanje prioriteta, njihovo analiziranje te praćenje njihovog ostvarenja.Kad smo postavili ciljeve, moramo njima i upravljati. Budući da vrijeme ima svoj tijek, njime teško da možemo gospodariti. Ali, ono što možemo je organizirati ga tako da budemo što efikasniji. Istraživanja pokazuju da ukoliko provedemo samo 10 minuta planirajući, uštedimo svaki dan 1 sat.

  • Što je to 80:20? To je Paretov princip koji kaže da uobičajeno trošimo 80% vremena kako bismo ostvarili 20% rezultata. Njegova je teorija da dobrom organizacijom vremena možemo preokrenuti taj omjer te s 20% vremena možemo ostvariti 80% rezultata. Zvuči idealno? Sigurno da zvuči? Naime mi nismo sami u našem poslu. Ovisimo o kolegama s kojima surađujemo, ovisimo o šefovima s kojima moramo imati sastanke, ovisimo i o nivou naše energije koja nam utječe na efikasnost…mnogo je tu čimbenika o kojima ovisimo. A te čimbenike zovemo Kradljivcima vremena. Pamćenje je loš vodič – zaboravljamo koliko vremena potrošimo čitajući nepotrebne mailove, telefonirajući, pričajući s kolegama, boraveći na internetu, Facebooku i ostalim društvenim mrežama. Kad bismo to sve popisali, vidjeli bismo koliko nam vremena odlazi u tom tzv. praznom hodu.

Kako nam se to ne bi događalo, pomoći će nam TO DO lista. Ona je posebno korisna kad moramo tijekom dana obaviti brojne zadatke.Ona će vam omogućiti da složite prioritete i da kraj svakog stavite kvačicu kad zadaci budu obavljeni. Kakav divan osjećaj!
Jack Paar je rekao:
» Kod pogledam unatrag, moj mi život izgleda poput dugog vježbališta s preprekama, a najveća prepreka sam ja».

Nemojte biti svoja najveća prepreka! Organizirajte se kako ne bi patili!

Kako biti govorno elegantan

Piše: Tena Žganec

Da se razumijemo – ovdje  neće biti riječi o tome što odjenuti na svoju govornu izvedbu. Niti će biti riječi o položaju tijela, niti o pokretima prilikom izvođenja govora. Zapravo, neće biti riječi ni o čemu vizualnom. Elegancija, naime, može biti i sadržajna. Može se nalaziti u riječima koje pridonose dojmu veće fluentnosti, uljudnosti i komunikativnosti.

Dakako, mnoštvo se parametara u vašem govoru mora poklopiti da bi on bio elegantan, no ovdje ćemo predstaviti jedan koji, kada se upotrebljava u pravoj mjeri i na logičan način, svakako pridonosi govornoj eleganciji.

Radi se o modalnim izrazima.

Neovisno o godinama i iskustvu, „prazna mjesta“ jedna su od najčešćih „smetnji“ koje govornici imaju u svojim javnim nastupima. Prazna su mjesta sva mentalna oklijevanja, prisjećanja i potrage za adekvatnim izrazom koja u govoru rezultiraju tišinom, neartikuliranim glasovima ili poštapalicama.

Zvuči poznato?

Rijetko je koji govornik toliko prirodno snalažljiv da može prikriti poneko nervozno zastajkivanje ili poštapalice uslijed treme. Zato ćemo vam otkriti par trikova u kojima modalni izrazi mogu uskočiti u pomoć.

Modalni su izrazi kratki stereotipni komentari koje u svojem govoru umeće sam govornik (Škarić, 2000). Oni su najčešće jedna riječ ili sintagma unutar rečenice, a uloga im je povećati govornu glatkoću, prikriti mjesta dosjećanja i pomoći u održavanju komunikacije s publikom.

Modalnih je izraza mnoštvo, a dijele se u nekoliko kategorija, ovisno o ulozi koji ispunjavaju. Tko ima problem s poštapalicama i nedostatnom govornom glatkoćom, može zapamtiti što više modalnih izraza koji se mogu koristiti u trenutcima kada nam „dođe“ da izgovorimo poštapalicu ili onaj poznati neutralni neartikulirani glas.

Naravno, kao sve u govoru, i modalne izraze treba koristiti s mjerom i sa smislom. Govor nipošto ne bi trebao vrvjeti modalnim izrazima jer to neće pridonijeti nikakvoj eleganciji, a kada se koriste, oni moraju biti raznoliki da ne bi prešli u poštapalice. U književnome govoru svakako treba izbjegavati modalne izraze koji pripadaju slengu ili dijalektu (poput „ne“, „kužiš“, „ono“, „da prostite“ itd.)

Donosimo podjelu i primjere modalnih izraza koji vam mogu olakšati prijelaze iz rečenice u rečenicu i pomoću u trenutku „potrage“ za riječima:

  • Označavanje stila

U ovu se skupinu ubrajaju modalni izrazi koji najavljuju način govora. Na primjer, ukratko, točnije rečeno, jednostavno rečeno, pojednostavljeno, blago rečeno, grubo rečeno, da ne duljim, iskreno, bez pretjerivanja, s nadom, nadajući se, bez lažne skromnosti…

  • Fatična uloga

Ovom se ulogom uspostavlja, provjerava i učvršćuje komunikacija. Na primjer, poštovana publiko, obratite pozornost, (po)gledajte, čujte, saslušajte, uočite, shvaćate(?), ali to još nije sve, želim još reći, ako sam (vas) dobro razumio, ispravite me ako (vas) nisam shvatio…

  • Pozivanje ili sugeriranje

Ovo je uloga u kojoj se slušačima sugerira da se s nama slože ili se sugerira da im je informacija otprije poznata. Na primjer, kao što znate, složit ćete se (sa mnom), vjerujem da znate, vjerujem da vam je poznato, vjerujem da se slažete, morate priznati, neće mi zamjeriti, s vašim dopuštenjem, ako dopuštate, ako se slažete…

  • Uloga spojnica (konektora)

Spojnice pokazuju povezanost izgovorenog sadržaja te ga čine jasnijim i jednostavnijim za slušanje. Na primjer,  kao što je prije rečeno, da ponovim, podsjetit ću, kao što rekoh, kao što je već istaknuto, nadalje, zatim, potom, u vezi s rečenim, kao prvo – kao drugo – kao treće…

  • Uloga rastavljanje ili razlikovanje

Ova uloga pomaže sređivanju misli i sistematiziranju govora i tako olakšavanju razumijevanja publici. Na primjer, s jedne strane… s druge strane, za razliku od, suprotno od, s jednog stajališta… s drugog stajališta, nasuprot, no, međutim, dapače, pače, pak…

  • Uloga promišljanja

Modalni izrazi koji ispunjavaju ovu ulogu pozivaju slušača da razmišlja o sadržaju govora. Na primjer, ako se dobro razmisli, razabire se, zaključuje se, logično, iz toga slijedi, dakle, prema tome, znači, na kraju, nameće se zaključak, možemo zaključiti…

  • Uloga isticanja subjektivnosti

Ovdje govornik želi istaknuti da je izrečeno njegovo osobno mišljenje, čime se ono relativizira i ograđuje. Na primjer, moje je mišljenje, smatram, iz mojeg iskustva, držim, moj je sud, osjećam, moj je stav, pitam se, dvojim…

  • Uloga ublažavanja

Govornik može koristiti modalne izraze kako bi ublažio svoj iskaz iz obazrivosti prema slušačima, zato što nije sasvim siguran u svoj iskaz ili se želi ograditi. Na primjer, može biti, vjerojatno, možda, recimo, čini se, eventualno, po svoj prilici, takve su okolnosti

  • Uloga isticanja

Ovim se izrazima ističe uvjerenost u vlastitu tvrdnju te se žele istaknuti najvažniji dijelovi govora. Na primjer, moram reći, treba naglasiti, treba otvoreno reći, …što nije nimalo nevažno, važno je reći, važno je naglasiti, svakako je potrebno spomenuti, uvjeravam vas, nema sumnje, u svakome slučaju, zasigurno, zacijelo, nedvojbeno, u svakome pogledu, jasno i glasno…

  • Uloga kvalifikacije

Ovdje govornik daje svoj sud o iskazu. Na primjer, nažalost, nasreću, srećom, hvala bogu, ne daj bože, stvarno, neizbježno…

Podjela preuzeta iz Škarić, I. (2000) Temeljci suvremenog govorništva. Zagreb: Školska knjiga. Stranice 81-85.

 

Budući da ih je mnoštvo i za razne situacije, navedeni modalni izrazi zasigurno mogu upotpuniti govor. No, da još jednom naglasimo (uočite ulogu spojnice 🙂 ), koristite ih s dobrom mjerom i na smislenim mjestima.

#kompozitorica

Komunikacija lidera

Piše: Ana Ramljak

Gotovo na svakom koraku danas slušamo o važnosti komunikacije. Važno je komunicirati, znati komunicirati, u školi, na igralištu, na fakultetu, kod kuće, s prijateljima, obitelji, u braku, s kolegama… Ako niste dobar komunikator, danas gotovo da vas prati stigma. Zasigurno ste posljednji put kad ste čitali novine/portale, vidjeli bar nekoliko naslova o komunikaciji. Mora da ponekad imate osjećaj kako nas sa svih strana “bombardiraju” savjetima kako dobro komunicirati.

Zašto je u današnjem svijetu komunikacija toliko važna?

Odgovor je poprilično jednostavan. Komunikacija je – sve. Komuniciramo uvijek.

Da, čak i onda kad namrgođeno sjedimo u svom ćošku ispred televizora i odbijamo komunicirati s bilo kime.

Kako smo došli do toga?

U posljednjih nekoliko desetljeća svijet se promijenio u mjeri koju je teško uistinu pojmiti. Pronašli smo nebrojene načine da olakšamo i ubrzamo proces komunikacije, da budemo što više (i stalno) dostupni.

Negdje usput u tom procesu dobar komunikator postao je zlata vrijedan. Osobito se ovo odnosi na poslovni svijet. I danas je uvriježeno mišljenje da samo dobar komunikator može biti – dobar lider.

Zašto?

Savršena komunikacija, priznajmo si, ne postoji. Ili je iznimno rijetka. Poruka koja putuje od izvora do cilja, od pošiljatelja do primatelja, putem se (ponekad) izmijeni. Jer ne postoje dvije osobe koje jednako razmišljaju i shvaćaju stvari.

Lider u poslovnom svijetu trebali bi zbog toga znati komunicirati jasno u odnosu na onoga kome šalju poruku, govore.

Naravno da nije uvijek moguće staviti se u poziciju druge osobe ili razmišljati o tome kako će netko shvatiti ono što govorite.

To je kotačić koji čini razliku. Pravi lider uvijek će (pa iako i u podsvijesti) imati na umu s kime govori i znat će prilagoditi svoj nastup.

Nekoliko različitih istraživanja pokazalo je da su kompanije koje su uspjele prilagoditi svoje komunikacijske procese onima s kojima komuniciraju brže u rješavanju problema, imaju bolje rezultate, ali krasi ih i pozitivna (pozitivnija) atmosfera unutar same kompanije. Menadžerima se često preporučuje da usvoje jedan način obraćanja zaposlenima i da ga se drže. Dosljednost je jedna od karakteristika koje krase pravog lidera, tako je i u komunikaciji.

Neverbalna komunikacija trebala bi ostati u okvirima pristojnog i nenametljivog. Ali, dobro znamo koliko je neverbalnu komunikaciju teško kontrolirati i koristiti. Onaj tko uspije pronaći umjeren i iskren neverbalni izraz, taj je osvojio jackpot. Komunikacijski, naravno.

Postoje i brojni drugi aspekti komunikacije. Dobar lider ovladao je svima njima i koristi ih kako bi unaprijedio rad svog tima.

Sa svim članovima tima razgovara kao da su ravnopravni, ne postavlja se iznad nikoga, ali i ne podilazi nikome. Ako ste uspjeli pronaći ravnotežu među ovim stvarima, velika je šansa da jeste, ili ćete uskoro biti dobar lider.

Ako još uvijek brusite “oštre rubove”, Govornička akademija Demosten tu je da vam pomogne izbrusiti komunikacijski dijamant. Pridružite nam se!

Ciljevi, prednosti i zanimljivosti in-house treninga

Piše: Mihael Maligec

U svijetu u kojem iz dana u dan raste ponuda najrazličitijih mogućih oblika radionica iz gotovo svih sfera društvenog i tehničkog života, a gotovo svatko se smatra životnim trenerom ili terapeutom za najrazličitije stvari, jedan je koncept itekako moguće opravdati. Radi se o konceptu in-house treninga komunikacijskih i socijalnih vještina. Ovaj tekst prikazat će osnovne svrhe, ciljeve i benefite koje možete ostvariti ako sebi i svojim suradnicima omogućite pohađanje takvog treninga.

Zašto in-house trening nije tečaj?

Bilo da se radi o nekom hobiju nakon posla ili potrebi profesionalnog života, od izrađivanja ukrasnih košarica od suhog lišća kukuruza do tečaja stranih jezika ili izrade web-stranica, nekako se kod nas podrazumijeva da za to postoje učitelji, koji u pravilu znaju više od onih koji takve tečajeve pohađaju. I ti učitelji su u određenom terminu na određenom mjestu te tamo prenose točno određena znanja koja su polaznici došli prisvojiti, a ne usvojiti. Osim ove fine metodičke razlike, naizgled nema potrebe razdvajati instrukciju od reprodukcije jer se krajnji rezultat ionako svodi na isto: polaznik vidi – polaznik učini, izgovori ili isprogramira isto.

Danas se, međutim, ne možemo više osloniti na to da je jedan fiksni termin tjedno povoljan svima koji određenu radionicu ili tečaj žele pohađati, niti je ispravno pretpostaviti da je svakom polazniku dovoljno pružiti unaprijed određenu količinu bezličnih informacija od kojih on sam nužno mora odabrati one relevantne. Baš kao i moderni turisti, moderni poslodavci i radnici ne mogu se zadovoljiti tek Suncem i morem, odnosno unaprijed uniformiranim znanjem koje se lijevkom ulijeva u polaznike tečajeva koji traju od 19 do 21 sat navečer, svaki ponedjeljak. Kao što i moderni turisti traže posebne i njima ponaosob oblikovane ponude, tako je to i na modernom tržištu rada. U toj niši svoje mjesto pronalazi i koncept in-house treninga.

Što je zapravo in-house trening?

O konceptu in-house treninga ovdje će biti riječi sa stajališta poslovne komunikacije i retorike, ali isti se mogu odvijati u okvirima bilo kojeg drugog područja djelovanja: od sportskih aktivnosti, preko umjetničkih tečajeva pa sve do prirodoslovnih zanimanja. S te strane ograničenje ne postoji, i to proizlazi upravo iz definicije in-house treninga, koja ga opisuje kao određenoj ciljnoj skupini namijenjenom, sadržajno i metodički prilagođenom postupku usvajanja potrebnih znanja i vještina. Dva su za to osnovna uvjeta: mora postojati prilagođena ponuda sadržaja s jedne, te fleksibilnost u prihvaćanju sadržaja s druge strane.

Ciljevi i prednosti in-house treninga?

Teško je u okvirima ovako kratkog teksta obuhvatiti sva područja i ciljeve poslovne komunikacije, no u svrhu primjera, govorit ćemo ovdje o team buildingu te pravovremenom detektiranu i rješavanju možebitnih konflikata na radnom mjestu. Zamislimo situaciju u kojoj, primjerice, svi zaposlenici neke tvrtke ili odjela zajedno otputuju na paintball. Sukladno njihovoj unutarnjoj strukturi, vođe suprotstavljenih timova bit će isti oni koji su voditelji i radnim danima. Ali, ako se vođenje i planiranje strategije prepusti onima koji za to inače nemaju priliku, takvi zaposlenici mogu u sebi razviti zanimanje za napredovanje ili pak mogu pokazati kako posjeduju komunikacijske vještine koje su dotad možda bile skrivene. Snaga in-house treninga, kao treninga prilagođenog točno određenoj strukturi polaznika omogućuje upravo to: stjecanje povjerenja u samog sebe i razvijanje komunikacijskih i voditeljskih kompetencija u okruženju u kojem se ništa ne nameće, već zajednički razvija.

Isto tako, jedna od najvažnijih društvenih vještina je i pravovremeno detektiranje te nenasilno rješavanje konflikata nastalih na radnom mjestu ili izvan njega, a da su pritom sudionici ujedno i suradnici. U tom svjetlu, in-house trening može donijeti mnogo pozitivnih rezultata jer polaznici mogu naučiti kako na prihvatljiv način izraziti neslaganje s nečijom idejom, argumentirano nadjačati tuži argument te kritički prosuđivati o idejama koje se na sastancima iznose. Nije to samo odlika dobrog rukovoditelja, već svakog suvremenog zaposlenika u vremenu kada su ljudski resursi najcjenjeniji kapital.

Osvijestiti, motivirati, obrazovati.

Educirati pojedinca ujedno znači i ulagati u kolektiv. A ulagati u kolektiv znači osigurati da će zadovoljni pojedinci koji ga sačinjavaju u svakom trenutku ulagati ono najbolje od sebe kako bi se zadaci koji predstoje uspješno obavljali. In-house trening tako možemo zamisliti kao mehanizam nagrađivanja u avioindustriji: Što se više netko vozi, to će imati pristupačnije karte za viši razred putovanja, te će putovati udobnije, a što udobnije bude putovao, to će češće željeti putovati koristeći usluge baš tog prijevoznika. Preneseno na našu situaciju: što više neka tvrtka ili odjel uloži u obrazovanje i treninge svojih zaposlenika, to će oni motiviraniji biti da opravdaju novostečena znanja i vještine te će se potruditi zaslužiti što više takvih treninga. Posljedično, oni će sudjelovati na sve više in-house treninga, a neće to doživjeti kao ex-catedra tečajeve ili večernja predavanja nužna za obavljanje posla koji obavljaju.

Upravo u ranije navedenoj činjenici u jednu se neodvojivu masu stapaju glavni cilj i glavna prednost dobro izvedenog in-house treninga: zajedničko napredovanje motiviranih međusobno motiviranih zaposlenika u kolektivu u kojem nestaju zavist i netolerancija, a razvijaju se asertivnost, tolerancija, kreativnost i kritičko mišljenje. Takvi zaposlenici san su svakog poslodavca, a njihovi rezultati svakog analitičara poslovanja.

Gdje mogu naći in-house trening?

Ukoliko želite osjetiti jačanje timskog duha, argumentirati snagom dokaza, kritički vrjednovati vlastite i tuđe ideje, a pritom uvijek imati jasno oblikovane stavove zbog čijeg vas iznošenja neće prozivati, prava ste osoba za pohađanje in-house treninga poslovne komunikacije, kakav će za Vaše potrebe individualno osmisliti i provesti stručnjaci Govorničke Akademije Demosten! Bilo da se radi o nemogućnosti oblikovanja misli, nedovoljnoj motivaciji za iskazivanjem vlastitih ideja, strahu od javnog nastupa, novinara… Ako mislite da Vas trema ubija, zadajte i vi njoj udarac! I to u vlastitoj tvrtki, u poznatom okruženju posredstvom interaktivnih, kreativnh i stručno oblikovanih modula!

Na našem treningu ne trebate dresove i ručnike. Ponesite samo vlastitu suradljivost i kreativnost, mi ćemo se pobrinuti za ostalo!

Vidimo se!

Male tajne small talka

Piše: Mihael Maligec

Što učiniti kada nekog sretnete prvi put? Kako se postaviti? Nekoga niste vidjeli dugo vremena i sada ne znate odakle krenuti? Svako jutro u dizalu srećete iste ljude i – šutite cijelim putem? Mi znamo da ne mora biti tako! Pridružite nam se u otkrivanju malih tajni small talka!

Dugo sam razmišljao što napisati o ovoj temi. U svojoj prirodi, ona je neformalna, ali toliko važna za razumjeti da sam odlučio pisati na tragu tih nastojanja – neformalno, a opet razumljivo i precizno. Na kraju, vožnje dizalom ne traju toliko dugo, zar ne?

Neobavezni razgovor ili u engleskom jeziku small talk upravo je onaj oblik diskursa poznat svima nama, barem u teoriji. Radi se o neformalnom razgovoru koji ne pokriva nijednu konkretnu temu iz poslovnog života, tržišnu transakciju ili nešto slično. Razgovor je to koji postoji radi samoga sebe jer, da ne postoji, umjesto njega bi postojala – tišina. A ona može biti neugodna. Zapravo, najčešće jest. Sam fenomen neobaveznog razgovora prvi je puta znanstveno opisao Bronislaw Malinowski još 1923. godine, nazvavši ga tada fatičkom komunikacijom. Već tada bilo je jasno da small talk spada u društvene vještine, a samim time smatra se jednim od oblika društvene komunikacije.

Iako sam već najavio da neobavezni razgovori nemaju neku određenu svrhu, njihov je značaj puno veći od tematske značajnosti upravo zbog njihova ritualnog karaktera. Zbližavanje i smanjivanje društvene distance glavne su postavke small talka, koji na sebe preuzima mnoge zadaće u određenju odnosa između prijatelja, radnih kolega te novih poznanika, koji kasnije mogu postati prijatelji, a ponekad i nešto više. Zastat ću ovdje kako bih o prethodnoj tezi progovorio vlastitim primjerom. Za vrijeme studija, čekao sam otvaranje online sustava za prijavu kolegija na prvi dan nastave. Da bih bio siguran da ću raspored složiti prema željama i planovima, morao sam na fakultet doći već iza 6 sati, iako se sustavu ne može, barem u teoriji, pristupiti prije 9. Budući da nisam bio prvi na redu, započeo sam small talk s djevojkom koja jest bila prva u redu i – iako je taj talk bio sve samo ne small, budući da je trajao nekoliko sati čekanja, danas ona ima posebno mjesto u mom životu. No, zašto ja to iznosim? Upravo zbog načina na koji small talk funkcionira. Svakim novim poznanicima neobavezni je razgovor alat za kategorizaciju trenutnog društvenog položaja one druge strane. U slučaju dvoje studenata može se, primjerice, razgovarati o studijskim grupama, zajedničkim interesima, mjestima za izlaske ili, ako bude sreće, o ljubavnom statusu druge osobe. Nakon inicijalne kategorizacije, small talk pruža i mogućnost razvijanja zajedničkih tema te razgovor vodi na nove puteve koji se bez njega ne bi otvorili. Naravno, postoji i ona pomalo sebična dimenzija neobaveznog razgovora, u kojoj tražimo da se druga strana s nama složi ili jednostavno potvrdi ono što govorimo. Međutim, fleksibilnost small talka dopušta i tu malu dozu sebičnosti, premda njegova željena funkcija najviše ovisi o komunikacijskom trenutku u kojem se takav oblik razgovora pojavio:

  1. Small talk se može pojaviti na početku komunikacije, kao tzv. conversation opener. To je slučaj u kojem se sugovornici još ne poznaju, kakav je bio i u mom primjeru. Takav oblik dopušta pokazivanje prijateljskih namjera te obostrane želje za pozitivnom interakcijom. Ako se maknemo s fakultetskih hodnika i uđemo u poslovni svijet, ovdje takav oblik small talka sugovornicima omogućuje međusobno priznavanje reputacije i stručnosti. Ukoliko, pak, između sugovornika već postoji definiran odnos, tada ovaj oblik neobaveznog razgovora služi kao blagi uvod prije pristupanja funkcionalnim temama te zapravo daje uvid u trenutno stanje obje strane.
  2. Small talk se može pojaviti i na kraju razgovora jer nijedan razgovor nije dobro završiti naglo. Neobavezan završetak tako omogućuje izlazak iz komunikacijske situacije, a da on ne bude protumačen kao odbijanje jedne strane za nastavkom jer se u toj fazi još jednom potvrđuje postojeći odnos između sugovornika.
  3. Small talk može biti i tzv. space filler, odnosno mehanizam za izbjegavanje neugodne tišine. Također, ukoliko postoje tenzije između sugovornika, neobaveznim razgovorom može se premostiti sve do neke teme koja je prihvatljiva za obje strane. Općenito gledano, ljudima je svaka duža tišina okidač neugodnosti, ponekad čak i nepodnošljivosti, što se dijelom pripisuje ljudskoj evoluciji kao društvenih bića. Osim toga, duga šutnja može također biti znak predstojeće opasnosti.

Ljudska potreba za neobaveznim razgovorom ovisi i o prirodi odnosa između ljudi koji će ju ostvariti. Parovi, čiji je odnos intiman, svoju će bliskost često pokazivati upravo izostankom neobaveznih razgovora. Oni prihvaćaju tišinu u okolnostima u kojima bi ona bila neugodna za sugovornike čiji je odnos samo prijateljski.

Nasuprot prijateljima, i partnerima, na radnom mjestu neobavezni razgovori imaju ponešto dublju priču. Najčešće se pojavljuju između suradnika jednako rangiranih na radnom mjestu, ali ih često koriste i nadređeni kako bi se učinili bližima „običnim“ zaposlenicima. Isto tako, ako primjerice šef želi da njegov radnik ostane duže raditi, svoju će ideju često iznijeti tako što će kao uvod poslužiti neobavezni razgovor. Ravnoteža izneđu neobaveznih i funkcionalnih razgovora na radnom mjestu ovisi o kontekstu, a time i o relativnoj moći koju sugovornici posjeduju. Tako je uobičajeno da temu određuje onaj jači sugovornik jer on isto tako može u svakom trenutku prekinuti komunikaciju i vratiti se na posao.

Već sam najavio da je tema svakog small talka daleko manje važna od njegove društvene funkcije. Odabrana tema pritom ponajviše ovisi o tome postoje li ranije definirani odnosi između sugovornika te o okolnostima u kojima će se on odvijati, iako i ovdje važi da onaj tko bira temu, načelno bira neku za koju pretpostavlja da mu i sugovornik ima potrebno pozadinsko znanje kako bi se mogao uključiti. U suprotnom bismo govorili o small monologu.

Načelno se teme ugrubo mogu podijeliti na izravne i neizravne. Izravne uključuju osobne opservacije, kao što bi bile zdravstveno stanje ili fizički izgled sugovornika. Neizravne se teme odnose na situacijski kontekst, pa se može razgovarati o nedavnim aktualnostima, sportskim rezultatima ili općim uvjetima komunikacijske situacije, npr. je li u prostoriji hladno, vruće, nedovoljno svijetlo itd…

U većini se slučajeva teme poput sportskih događaja i tv-programa smatraju sigurnima. S druge strane, poželjno je, barem sa strancima, ne razgovarati o vremenu, osim ako se iz tog razgovora na istu temu neće razviti i funkcionalna diskusija. U suprotnom, doći će do zasićenja u razgovoru, što se tumači kao greška inicijatora.

Nadalje, razina detalja koji se iznose u small talku trebala bi biti razmjerna odnosu koji postoji između sugovornika. Drugim riječima, nije svako „Kako si?“ isto. Ukoliko sugovornika ne poznajemo dobro, često ćemo odgovoriti s „Dobro.“, bez obzira je li to istina. Detaljniji odgovor daje se samo onima s kojima smo bliži, jer u suprotnom može nastati neugodna situacija.

Klaus Schneider proveo je zanimljivu studiju small talka u situacijama koje uključuju upoznavanja potpunih stranaca, dakle nešto slično kao u mom primjeru (haha). Njegove su pretpostavke polazile od toga da će takvi razgovori sadržavati relativno velik broj predvidivih segmenata, odnosno „pokreta“. Prvi je pokret najčešće artikuliran tako da se druga strana lako s njim poistovjeti ili da potvrdan odgovor. To može biti kraće pitanje ili izražavanje stava s pitanjem na kraju, primjerice: „Bezveze je što ovdje satima čekamo upis zbog jednog izbornog kolegija, ne misliš li?“ Jasno je da sam i ja, a i bilo koji drugi govornik na mom mjestu ovdje očekivao potvrdan odgovor. Drugi korak je odgovor druge strane, pri čemu dolazimo do sukoba Griceova načela kvantitete i Schneiderova shvaćanja small talka. Grice, naime, zastupa tezu da odgovor ne treba nuditi ništa više informacija od onog što je zatraženo pitanjem, dok Schneider pokazi od toga da je glavno obilježje small talka upravo to da će se sugovornik nadovezati nečim svojim te tako nastaviti komunikaciju: „Da, a još je ovako rano ujutro. A što ti studiraš?“.

Za kraj, želim još istražiti postoje li spolne razlike u ponašanju kod neobaveznih razgovora. Načelno vlada mišljenje kako su neobavezni razgovori žena puno više suradnički oblikovani, nego je to slučaj kod muškaraca. Žene, dakle, mogu zajednički širiti i sužavati teme, mogu se nadopunjavati i preuzimati uloge u razgovoru. Također, one će jedna drugoj u neobaveznom razgovoru češće udijeliti komplimente, ponajprije a račun izgleda. Osim toga, žene, a posebno prijateljice će, u ovom obliku razgovora biti otvorenije od muškaraca, pa se kao teme otvaraju tajne, problemi i ostala osobna pitanja.

Za razliku od žena, neobavezni razgovori kod muškaraca češće imaju dozu kompetitivnosti. S druge strane, nije li uvijek tako? Često se pojavljuje isticanje vlastitih postignuća, a nerijetko i vrlo kreativne uvrede ili spuštanja na račun drugog muškarca. Ipak, ako se radi o prijateljima, ovakvi postupci mogu, suprotno površinskom izgledu, signalizirati razumijevanje i prijateljstvo jer tako muškarci pokazuju da im ne smeta ništa što im onaj drugi kaže jer se dobro poznaju.

Volio bih nešto reći i o muško-ženskom small talku te o tome kako se usputni razgovori doživljavaju u različitim kulturama, no to bi bila tema za zaseban blog. Na kraju samo mogu konstatirati da sam, iako sam prvi put ušao u teoriju small talka itekako osjetio njegovu praktičnu primjenu na vlastitoj koži. Ne trebamo bježati od onog što je ionako društveno prihvaćeno i smatra se pristojnim, prihvatite svaku priliku za razmijeniti nekoliko ugodnih riječi, makar sa strancem i makar u prolazu! Osvijestite si važnost usputnih susreta, kratkih razgovora jer, a ovo govorim iz iskustva, i naizgled kratak razgovor može vas dovesti do onih dugih i posebnih koje pamtite, a koje vodite s nekim tko vas usrećuje!