Teambuilding – zašto je dobro uložiti u zaposlenike?

Piše: Mihael Maligec
Složna braća mogu izgraditi kuću, a složni radni kolektiv – poslovno carstvo! U vrijeme kada se bogatstvo tvrtki sve manje mjeri u količini radnih strojeva, a sve više snagom intelektualnih kapaciteta, aktualno postaje pitanje kako i na koji način dodatno educirati i motivirati svoje zaposlenike? Isplati li se to uopće? Ukratko: Da!
No, krenimo korak po korak. U neka prošla vremena bilo je nepojmljivo zvati se uspješnom tvrtkom, a ne proizvoditi ništa opipljivo. Isto tako, radnici koji na kraju dana nisu mogli pokazati neki opipljivi proizvod, od drveta, željeza ili kože često nisu bili cijenjeni kao oni koji su bili „majstori“ svog zanata. Nadalje, nakon završenog naukovanja ili škole, manje-više se smatralo da je osoba spremna jedan rad obavljati narednih četrdesetak godina i nakon toga prepustiti mjesto mlađem od sebe. Ukoliko bi se i pojavila potreba za dodatnim usavršavanjem, rijetko se ono provodilo sustavno, na atraktivan, interaktivan i kreativan način.
U pozadini prestaje pjesma Novih fosila „Za ona dobra stara vremena“ te se vraćamo u 2019. godinu. Danas, kada je struktura tržišta rada u bitnome drugačija nego prije pedesetak godina, sve je više zanimanja čiji je temeljni adut intelektualni rad, stvaralaštvo i kreativnost u okvirima zadanih ciljeva. Čak i mnoga majstorska zanimanja danas više ne poznaju procese i postupke rada koji su bili uobičajeni našim djedovima. Bilo kako bilo, u strukovnim, znanstvenim, kreativnim, zapravo svim modernim gospodarskim dimenzijama pojavila se jedna zajednička potreba: potreba dodatne edukacije i motivacije zaposlenika!
Nekada je jednadžba bila jasna: Ako netko dobro radi, dobit će povišicu i možda nekoliko slobodnih dana više. Time će biti sretan i nastavit raditi bolje. Ostali, ako također žele povećanje plaće ili radni dan, također moraju raditi više i svoje norme ispunjavati brže. Iako se neki poslodavci i danas služe jednakim mehanizmom, u narednom dijelu teksta objasnit ću Vam zašto to možda i nije najsretnije rješenje.
Smišljao sam ovaj tekst na jednoj terasi u centru grada. Oko mene je sve bilo puno mladih, obrazovanih, ambicioznih ljudi i – svi su radili! Bilo mi je dovoljno okrenuti glavu slijeva nadesno da bih uočio barem četiri radna sastanka: uprava za jednim stolom, performance management za drugim, prodajni tim za trećim… I svi su ostvarili svoje dnevne ciljeve. Naravno, postoje djelatnosti u kojima je teško predvidjeti kako će radni dan izgledati. U slučaju mog poslodavca mi ne možemo reći da je naš posao gotov kada proizvedemo 50 automobila u smjeni jer ih ne proizvodimo, ali čak i oni koji ih proizvode mogu iz ovog teksta izvući poruku.
Kako pomiriti različitosti?
Ono prvo što želim naglasiti, a naučio sam to na radnom mjestu koje smatram primjerom uspješne poslovne prakse: ne motiviraju se svi zaposleni na jednak način! Evo primjera: prije nekoliko mjeseci na mom se radnom mjestu pojavila inicijativa za osnivanje benda. Rastući smo kolektiv različitih interesa i među sobom govorimo čak 17 jezika, dakle, šarenije ne može! Ali, glazba je ta koja, u našem slučaju, nadilazi razlike u mentalitetu, kulturi i interesima. Zbog toga je naš direktor ne samo odobrio osnivanje benda, već je i nabavio potrebnu opremu! Time je omogućeno da oni koji se mogu ili žele kreativno izraziti putem glazbe za to imaju i priliku, i to na svom radnom mjestu!
Nije nevažno spomenuti i onaj drugi, nematerijalni faktor motivacije. Ovaj prvi je jasan: pokazao sam interes prema glazbi, poslodavac mi je omogućio da se njome i bavim kao predah od posla. Zaključak, radit ću produktivnije i na radnom mjestu ću biti zadovoljniji. Međutim, ima još nešto, nešto čega bi se svi poslodavci trebali pridržavati: Ne postoji bolji oblik motivacije od uvažavanja prijedloga koji dolaze iz kolektiva! I pritom ne treba praviti razliku je li nešto predložio predsjednik Uprave ili zaposlenik na zamjeni na određeno vrijeme!
Provedite kvalitetne i proaktivne ideje u djelo!
Ako Vaši zaposlenici u Vama prepoznaju osobu koja će ih rado saslušati i kojoj mogu bez ustezanja predložiti promjene, dopune i nove inicijative na radnom mjestu, Vi ne samo da ste osigurali da oni ostanu u Vašem kolektivu, već neposredno šaljete poruku o sebi kao poželjnom poslodavcu svima onima koji bi se u budućnosti mogli zanimati za Vaš kolektiv!
Motivacija dolazi iznutra, a sigurnost izvana. Sigurnost se može definirati Ugovorom o radu, ali motivacija se definira u komunikaciji! Teško da u profesionalnom smislu postoji ljepši osjećaj od onog da je Vaša ideja zaživjela, čak i da je naizgled sitna, ona Vam pruža to unutarnje zadovoljstvo i poticaj da radite dalje. Dat ću još jedan osobni primjer: U početku moje avanture kao copyrightera nisam znao što očekivati. Još gore, nisam znao što od mene očekuju oni koji su mi to povjerenje i poklonili. Slijedom toga, moj je prvi content plan odbijen. Pogriješio sam, ali samo sadržajno. Nisam napravio pogrešku da to shvatim kao svoj neuspjeh.
Je li neuspjeh motivacija?
Kratko i jasno: neuspjeh nije neuspjeh, ako je motivacija. Svaka je motivacija pozitivna, a svako je iskustvo mogući okidač motivacije. Primjerice, je li obitelj Luke Modrića neuspješna, pa je slijedom toga on imao teško djetinjstvo obilježeno teškim materijalnim prilikama i fizičkim radom? Ne! No, jesu li mu ti životni uvjeti pomogli kao motivacija u njegovu radu i dostizanju titule najboljeg na svijetu? Sigurno!
Zbog toga je vrlo važno dopustiti svojim zaposlenicima da se razvijaju, pratiti ih i motivirati. Jer, rezultati će doći, tekstovi će postati sve kvalitetniji, prodajni kontakti sve čvršći, a prognoze rasta sve stabilnije.
Team building, da ili ne?
Primijetio sam na edukacijama, poslovnim sastancima i razgovarajući s prijateljima zaposlenima u raznim gospodarskim granama da je pojam team buildinga nažalost mnogima nepoznat. Istovremeno, nikad nije bio jednostavniji za organizirati! Zvuči proturječno? – Znam!
Mnogi se poslodavci žale na neizvedivost team buildinga, a razlozi se uvijek jednaki: skupo je, ne možemo otputovati svi, tko bi radio taj dan, ne žele svi na paintball ili planinarenje… Istina je sve, osim jedne sitnice: Ne morate plaćati tradicionalne i skupe team buildinge! Vraćam se opet na vlastiti primjer. Nedavno smo na poslu imali dan roštilja, u dvorištu i na onoj maloprije spomenutoj terasi. Nismo nigdje putovali, a svi smo se stigli zajedno podružiti uz hranu, glazbu i lijepo vrijeme. Zgodan motivacijski boost, ali još važnije, izvediv svima!
Naravno, na svakom je poslodavcu da, sukladno potrebama i željama svog kolektiva, odabere prirodu team buildinga.
Je li i edukacija team building?
E, tu smo Vas čekali! Pomislit ćete sada da nije najsretnije oduzeti nekome jedan slobodan dan i onda ga još natjerati da nešto uči, ali evo zašto je edukacija možda i najbolji oblik team buildinga:

  1. Obuhvaća cijeli kolektiv: Bilo da se radi o individualnim treninzima na određenu temu ili pohađanju nekog općeg programa, kvalitetna je edukacija ujedno i prilika za dodatni razvoj timskog rada, suradništva te vertikalne i horizontalne komunikacije.
  2. Možete odabrati aktivnosti: Kvalitetna edukacija pruža Vam raznovrsnost (teorijski uvod u temu, primjeri, praktični zadaci, radionice, zadaci za individualan rad i vježbu). Prije početka ciklusa edukacije, Vi možete staviti dodatan naglasak na teme i metode rada koje Vašem timu posebno odgovaraju ili mogu biti od pomoći.
  3. Izgrađuje Vas osobno i profesionalno: Kvalitetna edukacija nikada nije neosobna. Komunikacijski obrasci kojima se služite u vježbama, zadaci izgradnje povjerenja i zamjene uloga, improvizacija i timski rad pomoći će Vam ne samo u profesionalnom životu, već i u osobnim odnosima.
  4. Ne morate nigdje ići: takozvani in-house treninzi i edukacije održavaju se u vrijeme i na mjestu koje sami odaberete, a to može biti i za vrijeme radnog vremena u Vašem poslovnom prostoru!

Motivacija + edukacija = dobitna kombinacija
U suvremenoj poslovnoj literaturi javlja se pojam asseta: imovine koja generira dodatnu vrijednost. Kako što je već spomenuto, najvrjedniji asset svake suvremene tvrtke jesu njezini zaposlenici. Što više vještina zaposlenici uspiju razviti, to su dragocjeniji, sposobniji i spremniji generirati veću vrijednost za poslodavca koji prepoznaje i vrjednuje njihove vještine.
Iz osobnog iskustva potvrđujem osjetne prednosti kolektiva i poslodavca koji motivira i razvija kvalitetne ideje svakog zaposlenika te nudi konstante prilike za dodatne edukacije i preuzimanje sve više odgovornosti. Provedite anketu: koliko Vaših zaposlenika odabire Vas kao najboljeg poslodavca u dosadašnjoj karijeri? Nakon toga, primijenite neke od savjeta u ovom članku. Provedite anketu još jednom za šest mjeseci. Rezultati će Vas iznenaditi!
Kako prepoznati kvalitetnu edukaciju?
Kvalitetnu edukaciju čine individualan pristup, oblikovanje metoda i radionica prema potrebama klijenta, raznovrsnost predavača i prezentacijskih perspektiva, interaktivan pristup, konstantno davanje povratnih informacija te zajedničko vrjednovanje rezultata i izvedbe programa na kraju suradnje. Ukoliko želite takvo iskustvo, Govornička akademija Demosten svojim iskustvom i cjelovitim pristupom jamči Vam vrijedno, jedinstveno i kompletno edukacijsko iskustvo! Naši klijenti omogućili su nam da zajedničkim radom i povjerenjem postanemo najveća i najuspješnija govornička Akademija u Hrvatskoj, s posebnim naglaskom na in-house treninge poslove komunikacije. Obratite nam se s povjerenjem i recite nam koje teme Vas posebno zanimaju!

Zašto je korisno poslovno pripovijedanje?

Piše: Neda Fleur Janovski
Često me polaznici pitaju: “Zašto bi netko želio slušati moje priče?” To je dobro pitanje!
Doista, zašto bi itko brinuo o tome što vam se dogodilo na odmoru u Grčkoj? Ili, o strašnom  vremenu koje ste proveli zaglavljeni u liftu? Ili, o boli koju ste trpjeli tokom maratona? O vašem ushićenju zbog završetku studija?
U osnovi,  pitanje o tome “zašto bi netko brinuo” je nedostatak razumijevanja o tome kako priča funkcionira.
Važno je imati na umu:

  • Iako je vaša priča specifična za vas, ona može biti poučna i za nekoga drugoga.
  • Priče utječu na slušatelja na emocionalnoj razini, a ne samo intelektualno.
  • Priče igraju vitalnu ulogu u zadržavanju pozornosit publike.

Zašto pričati priče?
Zašto priče potiču sva osjetila tako da se smijemo, plaćemo, ali  i učimo, sve u isto vrijeme? Sve to povezano je s učinkom priče u limbičkom dijelu mozga. To je onaj dio našeg mozga koji je povezan s odlučivanjem na temelju osjećaja, kao što su vjernost i povjerenje. Cilj pripovijedanja je da zaobiđemo logičkim razmišljanjem izuzetno zauzet neo-korteks naših slušatelja, te dopremo do  dijela limbičkog mozga. Tada se možemo povezati s ljudima na emocionalnoj razini i, vrlo vjerojatno, uzrokovati da netko promijeni svoje mišljenje, svoje ponašanje, ili barem razumje što govorite.
Uvijek govorim polaznicima radionice Poslovnog pripovijedanja da postoji velika razlika između intelektualnog razumijevanja onoga što ste rekli, i nečijeg pristanka da postupi onako kako želite. Da ga pridobijete za ono što činite. Znate na što mislim, zar ne? Netko vam pokušava nešto prodati i sve to ima svoj logični smisao, ali ne kupujete jer vas prodavač nije  “preselio” na visceralnu razinu. (To je ona razina kada reagirate svojom unutrašnjošću).
Zašto nam je korisno poslovno pripovijedanje u prezentacijama i javnom nastupu?
Emocije su vaš adut u nastupu. Ljudi koji svoj nastup temelje samo na logičnim činjenicama, često ne uvjere slušatelje da prihvate njihovo stajalište. Ako logika nije popraćena sa slikama i emocijama kroz priču, auditorij će ostati „gluh“ i neće reagirati onako kako želite.
Kombiniranje logike i osjećaja siguran je put do onog dijela slušateljevog mozga koji se zove – limbički i koji je zaslužan za sve priče koje pamtimo.
Zašto nam je korisno pripovijedanje?

  1. Potiče dijeljenje znanja
  2. Pomaže fokusiranje slušatelja
  3. Prenosi vrijednosti koje zastupate
  4. Pomaže da slušatelji pamte vaš nastup
  5. Vodi slušatelje u budućnost!

Priče su sjećanja
Svi znanstveni dokazi samo objašnjavaju ono što znamo iz iskustva: priča se sjećamo zbog slika i emocija koje su u njoj sadržane.
Pouku priče pamtimo jer je ugrađena u sliku ili slike, ili još bolje, u igrani film. Slike su filmovi koji aktiviraju naše osjećaje.
Idemo testirati ovu teoriju. Sjetite se filma koji ste prvi put vidjeli prije deset i više godina. Možda vam je to jedan od najdražih filmova?
Što je prva stvar koju ste vizualizirali kada ste se sjetili filma? Kladim se da je prva stvar koja vam je pala na pamet, bila slika ili scena. Vidjeli ste sliku nekog glumca ili glumce u određenoj sceni iz filma.
Ako bih vas zamolila  da opišete scenu, vidjet ćete da pamtite sve detalje. Možete opisati glumce, odjeću, mjesto i situaciju. Ono što je još više iznenađujuće je da možete jasno opisati svoje emocije. Isto tako lako kao što ste to učinili kad ste gledali film prije više od desetljeća.
Sjećamo se slika i scena
Dakle, prvo što pamtimo su slike i scene. I povezano s tim slikama, emocije i osjećaji, i na kraju, ako je bila neka nezaboravna riječ ili rečenica u toj sceni, mi ćemo se sjetiti nekih dijaloga.
No, u odnosu na to kako se živo sjećamo slike, rijetko se možemo sjetiti mnoštva dijaloga. Možda bismo se sjetiti rečenice koja je postala poznata jer je često ponavljana, kao na primjer: “Život je kao bombonijera”, ali ćemo se uglavnom se sjetiti slike i emocije koju smo tada doživjeli.
Bulleti su dosadni
Naš mozak prvo pamti sliku, a potom se sjeća emocionalnog konteksta. Pa ipak, većina naše komunikacije odvija se riječima i jezikom. Jedan sat nakon što netko održi prezentaciju punu divnih riječi i PowerPoint slajdova, često se ne možemo sjetiti većine prikazanog.
Evo zašto …Kada mozak prepozna događaj pun emotivnog naboja, amigdala oslobađa dopamin. Budući da dopamin uvelike pomaže kako memoriji, tako i obradi informacija, moglo bi se reći da šalje u mozak poruku koji glasi: “Zapamti ovo!”
Što je amigdala?
Amigdala ili Corpus amygdaloideum (od grčke riječi za badem), u anatomiji je naziv za velik sklop jezgara smješten u vrhu sljepoočnog režnja.
Ona je naš centar za emocije. Ako nas netko uzruja, nešto nas izbaci iz takta, netko nas povrijedi, amigdala odmah šalje ostatku mozga znak za uzbunu i naše srce počinje jače kucati, ruke nam se znoje i mi smo u predstresnom stanju.
Postoje dvije amigdale, po jedna sa svake strane mozga i smještene su bliže prednjoj strani glave. Ljudska amigdala razmjerno je velika u odnosu na amigdalu naših najbližih evolucijskih srodnika primata.
Kad ju ne bismo imali, izgubili bi sposobnost prepoznavanja osjećaja, kao i svako sjećanje o osjećajima. Bili bismo nezainteresirani za kontakte, ne bismo mogli prepoznati bliske rođake, pa čak ni našu užu obitelj. Amigdala je naše spremište emocionalnog pamćenja.
Pokrenite amigdalu vaših slušatelja!
Ljudi vole slušati tuđe priče. Tako se povezujemo, učimo i upoznajemo jedni druge. Često su iskustva pripovjedača ista kao i iskustva slušatelja. To je ona strateška točka koja daje kontekst cijelom nastupu. Točka koja u slušateljima pokreće sjećanja i koja im pomaže da se identificiraju s vašom prezentacijom. Da ju pamte još dugo vremena.

Muke po odijevanju

Predavačica: Bojana Zrinščak

Današnje jutro činilo se baš kao i svako drugo. Petak je, ležeran dan na poslu, barem što se odijevanja tiče i kako ga mnogi vole nazivati – „službeni početak vikenda”.

Ispijajući kavu uzela sam službeni mobitel i letimično krenula pregledavati gomilu mailova pristiglih od jučer poslijepodne. Mail naslova Sastanak nagnao me da ga otvorim i tu je dan krenuo totalno nizbrdo.

Sastanak u Uredu uprave sve je samo ne ležeran, makar bio petak. Odmah sam se prisjetila onog jedinog kršenja pravila odijevanja koje opetovano ponavljam – traperice. Rad u ozbiljnoj financijskoj instituciji moju ljubav prema trapericama stavlja na ozbiljnu kušnju jer su one na listi odjevnih predmeta koji nisu dozvoljeni. Rukama i nogama se borim objasniti kako traperice nisu više sinonim za ležerno, buntovno ili „kućno“ izdanje, već ako se kombiniraju s košuljom, sakoom i štiklama odaju puno profesionalniji dojam od neke kraće suknje, mrežastih čarapa i platformi, no ne nailazim na odobravanje pa me  HR-ovci mrko gledaju, baš kao i moja šefica.

Uz blago prevrtanje očiju, jer moj petak neće biti kako sam si željela, odabir je pao na divnu sivu haljinu ispod koljena. Kosu sam skupila jer je to jedino što ne izgleda kao da sam se češljala petardom te sam detaljno očistila svoje crne cipele s petom savršenih proporcija – čitaj 7 cm.

Tema sastanka bila je regrutacija nove radne snage u mom odjelu te smo imali 7 kandidata koji su se prijavili za posao. Ma koliko god mi se ujutro nije činilo obećavajućim, iduća tri sata bila su moje čisto zadovoljstvo – proučavanje mladih ljudi i njihove prezentacije.

Da danas ja moram biti ta koja se treba prezentirati, bila bih na totalnim mukama, pogotovo što se tiče odjeće jer jezik i trema nikad nisu bili moj problem. Moda i modna prezentacija trenutno su pod najvećim povećalom, a i dostupnost i šarolikost mode nije nikada bila veća. Iz tog kuta gledišta, meni je bilo jako zanimljivo promatrati mlade ljude i kako oni doživljavaju razgovor za posao. CV je bio pokazatelj stručnosti, znanja i iskustva, no meni je to bilo crno slovo na papiru. Sama prezentacija čini oko 40% ukupnog dojma.

adult-beautiful-clothes-291762.jpg

Prva mlada dama – Petra – ušla je poprilično samouvjereno. Instinktivno sam ju pogledala od pete prema glavi (ja to tako radim) te sam zaključila da je položila – barem kad su u pitanju cipele.  Lakirane salonke crne boje upotpunile su crne hlače na crtu i nježnu rozu bluzu.  Bitna je ta cipela, ma koliko mi šutjeli o tome, jer, iako se mnogi fokusiraju na glavu, nađe se neki  „pacijent“ poput mene koji, kad je cipela u pitanju, odrubi glavu u sekundi. Ne mora to biti skupa, fensi cipela – ali mora biti čista i primjerena prigodi. Žene često naprave pogrešku i obuju previsoku petu u kojoj em ružno hodaju em izgledaju kao da kasnije planiraju odjuriti u neku od popularnih diskoteka u Zagrebu. Petra je tu pogodila u sridu. Njena je peta je bila visoka oko 5 cm i nije imala trunku blata na sebi. Petra je djelovala samouvjereno i sigurno, a tome je itekako pridonio odabir odjeće. Odjeća nije bila strogo poslovna, već u okvirima njenih godina. Došla je u onome u čemu se ugodno osjeća, a svojim odabirom poštivala je i nas i instituciju koja joj je dala priliku. Kosa joj je bila  čista i uredno počešljana. Nikakva posebna frizura iz najskupljeg salona, već svježina, urednost i umjerenost. Šminka je bila kao da je slušala moje predavanje. Topli tonovi na očima, nježno rozo rumenilo, uredne obrve i ruž boje mesa. U mojim je očima izgledala kao školski primjer primjereno odjevene osobe. Svi smo primijetili kako su joj se znojili dlanovi i kako je ona to pokušavala sakriti, ali naš kolega pomalo sliči na Gargamela pa mi je i to bilo razumljivo. Nakon razgovara sam joj potiho šapnula kako se taj problem znojenja ruku lako može riješiti baby puderom .

Nakon nje predstavljao se Nikola. Pogleda uprta stalno u pod, tihog glasa i igrajući se rukama djelovao je nesigurno i nepripremljeno. Sako mu je bio kao od starijeg brata, a ispod njega nazirala se majica – običan t-shirt s porukom. Traperice su bile tamne boje te su djelovale poput keperica koje bi samo oštro oko moglo otkriti. Meni  nisu smetale, a ni itko od kolega mu ih nije uzeo za zlo. Kada sam pročitala njegov CV uočila sam kako je njegovo trenutno zaposlenje jedna marketinška agencija. To mi je dalo odgovor na mnoga pitanja koja se tiču njegovog izgleda i odjeće. Kako je djelovao poput srndaća na odstrelu, nisam ga još ja željela ubiti u pojam pitanjima. Kada nam je predavao CV kriomice sam vidjela poruku na majici – totalna pozitiva oko mira u svijetu i kao takva uklapala se u njegov ležeran stil. Vidjela sam kako je Gargamel do mene malo otpustio kravatu ljubomorno gledajući u Nikolu koji tako casual stoji pred nama te bi se rado zamijenio s njime. Možda je bio malo previše casual unatoč sakou jer je na nogama imao starke. Kardinalna greška kada se ide na razgovor za posao u financijski sektor i eto još u instituciju u kojoj su kravate must have. Nikola je izašao, a glavna osoba iz HR-a pored njegovog je imena stavila NE. 40% CV-a nije bilo dovoljno da skrene pažnju na sebe – niti glasom niti stasom.

blur-business-clothes-325876.jpg

Ivan je bio totalna suprotnost Nikoli. Direktan pogled prema nama, ispravno držanje, mirne ruke, glas umjeren, ali odlučan. Uredno opeglana košulja raskopčanog prvog gumba nazirala se ispod pulovera. Tamno plave hlače bile su ispravne dužine, a čiste cipele uskladio je remenom. Siguran stavom i pojavom. Kosa uredno začešljana kao i uredno formirana brada. CV mu je bio štur jer je tek završio fakultet, ali je odavao dojam osobe koja drži do sebe i koja radi na sebi. Mogu reći da je imao naklonost svih prisutnih, a što je dulje govorio bio je opuštenije i samouvjerenije. Tu i tamo popravio bi kosu što je odavalo prisutnost blage treme, ali s obzirom na godine pomislila sam kako ipak postoje mladi koji imaju viziju sebe te poštuju okolinu, barem u ovom slučaju. U jednom trenu je kihnuo, ispričao se i izvadio rupčić – pravi rupčić od finog pamuka koji mi je razvukao osmijeh. On je doista bio takav kakav je stao pred nas. Uredan detaljist koji je imao svoj osoban stil te ga je prilagodio nama. Zamišljala sam ga kako u slobodno vrijeme obuče polo majicu na ove hlače i tenisice koje graniče s izgledom cipela i kako pomogne bakici da pređe zebru noseći joj vrećice iz dućana. Fin neki momak koji ne glumi finoću, već ju živi.

Iza njega dvije mlade dame. Stavljam ih zajedno jer su doista bile kao jaje jajetu slične. Čak je i manikura s točkicama i špic noktima izgledala kao da idu istoj kozmetičarki. Tu mi je prvo pao mrak na oči. Znam da je to osobna stvar, ali dojam koji takvi nokti ostavljaju sve je samo ne profesionalan. Ne sumnjam ja da bi mlade dame posao mogle raditi dobro i savjesno, ali već zamišljam klijenta koji umjesto u ugovor gleda u nokte i tko zna što potpisuje. Na prvi pogled, odijevanje kakvo se očekuje – bijela košulja i crna suknja – jedina mana je što su košulje bile preuske, s jednim gumbom više raskopčanim, a suknja je bila bar 3 cm prekratka. Jedna je imala žvakaću gumu, a drugoj je najlonka pukla (ok, viša sila, ali nije na odmet imati jedne u torbi ako znate da idete na važan razgovor). Kolege oko mene su se uskomešale i to mi je bilo simpatično, ali da ih pitate kako se mlade dame zovu i eventualno gdje su prije radile ne bi Vam znali reći – TO NIJE EFEKT KOJI ŽELITE POSTIĆI – vjerujte mi. Jedna je imala žarko crveni ruž koji joj se prilikom razgovaranja s nama oslikao na zub te, iako sam joj pokušala ukazati na to prelazeći jezikom preko zubi, gledala me kao da mi nije dobro – nije shvatila poruku. Ova druga je tremu rješavala piskutavim smijehom, vrteći pramen kose te cupkajući s noge na nogu – čak joj se i platforma otkopčala pa je to morala popraviti. Svi smo imali prilike vidjeti crni grudnjak ispod bijele košulje. Srećom, košulja je bila gustog tkanja pa se to nije vidjelo na prvu jer bih to prvo spomenula.

Izašle su i njih dvije, a ja sam ostala piljeći u prazan zid s par upitnika nad glavom. Životopisi obje djevojake bili su korektni, ali to očito nije bilo dovoljno. Jedna je radila u privatnom poduzeću u računovodstvu, a druga je kao studentica radila u referadi fakulteta. Voljela bih ih sresti negdje u gradu, doista me zanima privatno izdanje.

Mateo, revizor u svakom pogledu riječi, nosio je odijelo kao po špagi. Upotpunio ga je prslukom i maramicom u džepiću sakoa. Strog, čak i prestrog za mene, odriješit, pomalo hladan na granici bahatosti. Iako sam to pripisivala tremi, nije popuštalo s vremenom. Crne, uglancane cipele, remen u tonu i bijela košulja. Kad sam se bolje zagledala u košulju, vidjela sam DLAKE NA PRSIMA! Slušala sam ja njega, uspjela primijetiti komešanje i češkanje na koje tjera trema, ali pogled mi se uvijek vraćao na dlake. A sve se to moglo izbjeći samo da je obukao potkošulju. Je li mu itko ikada spomenuo kako se ispod svijetle košulje uvijek oblači potkošulja, iako nije njegov stil?!

Kada smo bili gotovi i dojmovi su se slegli, stručni dio tima pozabavio se kalkulacijom viđenog i CV-a, a ja sam sjela za stol razmišljajući o osnovama:

  • poštivati prigodu svojom pojavom – uzeti u obzir godine i izbjegavati modna eksperimentiranja
  • urednost prije svega
  • spojiti ono u čemu se osjećamo ugodno s primjerenim (primjerenost ima prednost) – izbor je doista šarolik i nema mjesta isprikama da se nije moglo pronaći odgovarajuće
  • brinuti o veličini (niti premalo – niti preveliko)
  • visina potpetica koja osigurava stabilnost i smanjuje mogućnost lomova
  • nokti uredni i čisti (izbjegavati manikuru koja zahtjeva oružani list)
  • kosa i brada – oprana i uredna
  • paziti na print poruke na odjeći
  • izbjegavati velike logotipe brandova
  • bijela košulja je uvijek dobar odabir – paziti na donji veš!
  • izbjegavati kombinaciju točkica i prugica
  • radije gumb više zakopčan nego otkopčan
  • makar djeluje kao floskula, ali manje je više doista vrijedi kad je šminka u pitanju 

 

Glumačke tehnike u svakodnevnom životu

Predavač: Paško Vukasović, mag. art.

Glumac u kazalištu ili glumac na filmu komunicira sa svojim partnerima u zadanim situacijama te indirektno komunicira s publikom u kazalištu ili čak publikom u kino dvorani. Zadatak mu je istinito reagirati u izmišljenim okolnostima. Kako bi reagirao istinito, glumac treba prije svega reagirati organski i biti svjestan svoga tijela u prostoru. Upravo u ovom trenutku vučemo paralelu sa svakodnevnim životom i vidimo potrebu za bazičnim glumačkim tehnikama i vještinama kod svakog pojedinca.

Ukoliko želimo postići visoku razinu osobne svjesnosti, dopustiti sebi da osjetimo tremu, ali da mi upravljamo njome, a ne ona nama, utoliko će nam bazične glumačke tehnike pomoći da se sami nadograđujemo i kontroliramo. Nije li naš govor za vrijeme obiteljskog ručka javni nastup pred troje, četvero ili više ljudi? Ne stvaramo li u razgovoru s blagajnicom zapravo scenu koja bi mogla biti snimljena kamerom i umontirana u dugometražni igrani film? Svakodnevne životne situacije možemo percipirati i na ovakav način i koristiti ih kako bismo preko njih povećali dozu svoje svjesnosti, poboljšali svoj govornički aparat ili ispitali širi raspon svojih organskih gesti. Na taj način ćemo zapravo vrlo vješto svoje svakodnevne situacije iskoristiti kao poligon za svoj trening i pripremiti se za trenutak kada ćemo biti primorani na  „još veći“ javni nastup. Međutim, da biste uopće mogli i znali na čemu trebate raditi i kako koristiti i nadograđivati svoju glumačku ličnost potrebno je da Vas profesionalna osoba upozna i usmjeri u glumačke tehnike i alate koje možete koristiti svakog trenutka u svakodnevnom životu.

 

Politička komunikacija 2.0

Predavač: Kristijan Sedak

Briefing o stanju nacijice

Komunikacija je najvažniji dio svake kampanje, bez obzira na to sukobljavaju li se političari kao oponenti, radi li se o internoj stranačkoj komunikaciji, ili se političari obraćaju medijima, a mediji publici. Svaka je politička kampanja umijeće novog modela kojim se pristupa biraču, ali i način kako se odgaja javnost, a time i pojedinac. Političke kampanje odraz su političke kulture svojeg doba.

Što političari uopće govore?

Svjedoci smo velikih promjena komunikacijskih paradigmi. Mijenjaju se cijeli modeli političke komunikacije. Forma i način iznošenja određenih stavova mnogo su bitniji od samog sadržaja ili legitimiteta političara.

Najteža stvar svake političke kampanje jest pobijediti bez da uvjerite svoje birače kako toga niste vrijedni, tvrdi poznati američki političar i diplomat  Adlai E. Stevenson. Ako pogledamo nedavne izbore u većim državama, pa tako i najveće pobornice rastrošnih iznosa na političke kampanje – Sjedinjene Američke Države, istina je manje važna kategorija. U Hrvatskoj publika ne inzistira na istini, niti ju očekuje, a rijetko ju i nagrađuje. Hrvatski odgovor na prozivanje za nemoral je upiranje prstom u nepodopštine suprotne strane. To pokazuje svu nemoć i neimaštinu boljeg sadržaja za ponudu biračima. Na taj se način još više narušava ugled pojedinih političara, ali i politike općenito.

Razinu političke kulture procjenjuje publika kroz razinu komunikacije političkih lidera, najčešće lidera velikih političkih stranaka. Kroz komunikaciju političara publika prosuđuje i samu osobu političara, njegov karakter, ali i stranku koju predstavlja. A često je taj karakter jači od svih treninga javnog nastupa. Ispliva na površinu. Razina osobne kulture i komunikacijskih vještina ulaze i u komunikacijski diskurs kampanje čime se oblikuje novi model političke kulture neke države i njenog cjelokupnog biračkog tijela.

Komunikacijske vještine najvažniji su alat upravljanja političkim procesima. Ključne su i za stvaranje i održavanje imidža pojedinih političara, ali i stranaka i kampanja. Vještine javnog nastupa i pregovaračke vještine osiguravaju većinu u pojedinim političkim i stranačkim tijelima, ali i u saboru i  vladi.

Komunikacijski proces političke kampanje teče rijekom punom brzaca

Političke kampanje samo su jedna od vrsta kampanja u odnosima s javnošću. Cilj je svake kampanje u što manje vremena „ugurati“ što više događaja. Tako će se povećati vidljivost određenog političara, dobit će se na prepoznatljivosti, ali i na određenoj transparentnosti. Međutim, dobar dio političke komunikacije i dalje se odvija na interpersonalnoj razini, daleko od očiju javnosti, a često i netransparentno pa su birači skeptični prema rezultatima takve vrste komunikacija i dogovora.

Svaka velika politička kampanja piše nova pravila – tvrdi John Podhoretz, poznati američki pisac i kolumnist – te pronalazi nov način do pobjede, što pred komunikacijske stručnjake stavlja izazov za vječnom utrkom s vlastitom kreativnošću i proteklim rezultatima.

Ipak, svaka se politička kampanja sastoji od strategije podijeljene u četiri faze. Prva je faza kvalitetna analiza političkog i općeg stanja, analiza kandidata, protukandidata, njihovih programa te vlastite političke opcije. Najjednostavniji alati za ovaj ozbiljan posao su rezultati proteklih izbora na pojedinim biračkim područjima te rezultati ispitivanja javnog mnijenja. Online alati su puno jednostavniji, a daju uvid u mnogo više potrebnih informacija.

Druga je faza priprema komunikacije, vizualnog i općeg identiteta, definiranje željenog imidža kandidata i stranke te planiranje pojedinih koraka.

Treća faza jest sama komunikacija, odnosno plan razvoja kampanje koji sam po sebi nije fiksan, nego je kampanja tim uspješnija što se plan brže i jednostavnijemože prilagoditi novonastalim situacijama.

Četvrta faza strateškog pristupa je evaluacija gdje se pomoću unaprijed predviđene metrike  vrednuje svaki pojedini korišteni alat. Ova, posljednja faza, je i najvažnija za buduće kampanje kako se ne bi upadalo u iste zamke, kako bi se uvidjelo na koji način doprijeti do birača te kako je reagirala pojedina ciljana javnost.

Unutar svake kampanje bitna je i interna komunikacija jer se njome simpatizeri i članovi uključuju u sve procese, ali i pridobivaju za zajednički cilj. Taj se, najčešće veliki, broj volonterski angažiranih pojedinaca informira o slijedu kampanje, a oni očekuju redovno nove informacije. Dalek je put pred hrvatskim strankama koje interno samo jednosmjerno informiraju, a ne koriste mogućnosti obostrane komunikacije.

Koliki je utjecaj medija u političkoj kampanji?

Informacije treba prenijeti i medijima. U novije vrijeme, pogotovo velike stranke, pučke stranke koje se obraćaju svim slojevima birača ne smiju si dozvoliti zanemarivanje bilo kojeg segmenta ili pojedinog kanala komunikacije. Iako su plakati vjerojatno najstariji oblik vizualne političke komunikacije, neizostavni su. Tako je i s tiskanim i elektroničkim medijima čiji primat preuzimaju digitalni mediji i društvene mreže. Ovi posljednji imaju olakšanu dvosmjernu komunikaciju, ali prije svega i točno mjerljiv doseg.

Moderne, personalizirane kampanje za posljedicu imaju zanemarivanje političkog sadržaja i  stvarnih problema birača,  a u prvi plan stavljaju kandidata, njegovu osobnost i uglancani imidž.

Najvažnije u pridobivanju glasova kada su u pitanju mediji jest učestalost, odnosno ponavljanje. „Bombardiranje“ ciljne javnosti u posljednjim tjednima povećava vidljivost, ali i pamtljivost pojedine političke poruke.

Utjecaj medija ipak je relativno malen na izbornu odluku, kako tvrdi američki sociolog Paul Lazerfeld. Puno više utječu osobna vjerovanja te izravni kontakt pojedinca, odnosno birača s poznatom, dobro informiranom osobom od povjerenja. Stoga velike stranke inzistiraju na sustavnom pridobivanju, edukaciji, motivaciji i monitoringu volontera, te na kampanjama od vrata do vrata.

Možda će se buduća politička arena prebaciti isključivo u online prostor društvenih mreža. Možda budući trendovi neće svi dolaziti iz Sjedinjenih Američkih Država.

Budućnost političke komunikacije i onako ovisi o budućnosti politike i medija.

Politička će komunikacija zasigurno dobivati na važnosti i napredovati, a tomu doprinosi i sve veći broj vrhunskih škola koje stvaraju političke vođe.

Svaka politička kampanja i razina političke kulture odraz su svoga doba i nacije u kojoj su nastale.