Divna si.

Piše: Bojana Bjelić

Jesmo li doista došle do toga da se izbjegavamo pogledati u ogledalo jer si izgledamo grozno, da smo se dovele do stanja raščupane kose, neuređenih noktiju, kućne odjeće, jer ne idemo nikamo, a osoba kojoj bismo trebale biti najljepše smo upravo mi same?!

Nedavno sam razgovarala s prijateljem koji je imao potrebu objasniti kako jedna djevojka nije lijepa i naravno nastao je problem, jer sam ja oduvijek mišljenja kako je svaka djevojka lijepa, ali baš svaka je lijepa nekom paru očiju – izvana i iznutra!

No, u zadnje se vrijeme nameće pitanje koliko je svaka djevojka lijepa sama sebi?

Nebrojeno puta unazad godinu dana pomislila sam kako loše izgledam kada sam prolazila pored ogledala i nisam „poznavala“ osobu u odrazu. Trenirka, raščupana kosa, nesređeni nokti… I tako iz dana u dan.

Epidemija je napravila od mnogih ljepotica da se izbjegavaju pogledati u ogledalo i da bezvoljno odrađuju svakodnevne obaveze u poprilično izazovnim vremenima.

Naš mentalitet nije navikao na ovakva stanja. Nama je izlazak, šetnja, ispijanje kava, uređivanje za spoj nešto što nikako ne propuštamo, a sada smo primorani živjeti unutar 4 zida i skrivati svoje osmijehe. Ali kada sam o svemu tome krenula razmišljati, misli su otišle u totalno drugom smjeru..

Jesmo li doista došle do toga da se izbjegavamo pogledati u ogledalo jer si izgledamo grozno, da smo se dovele do stanja raščupane kose, neuređenih noktiju, kućne odjeće, jer ne idemo nikamo, a osoba kojoj bismo trebale biti najljepše smo upravo mi same?!

Razmišljajući o tome otišla sam frizeru, obukla svoje omiljene traperice, cipele na petu i nakon dugo vremena se našminkala. Dugo sam stajala pred ogledalom, nisam se spremila za ići igdje – spremila sam se za sebe i svoj pogled u ogledalu i neko vrijeme sam se promatrala zadovoljna onime što vidim, sebi sam bila lijepa. Kako smo lako zaboravile kako je to sebi biti lijepa, a ne treba puno za postići to.

Obrazovane smo, svakodnevno radimo na raznim spektrima prezentacije sebe ali često zaboravimo biti najbolje upravo same sebi. S godinama sazrijevamo, rastemo, mijenjamo prioritete i nesvjesno prestajemo biti iskonski prioritet same sebi.

Stoga, patetično bi bilo da govorim kako bi svakoga dana bilo dobro porazgovarati s odrazom u ogledalu i reći si „ baš si divna“,  ali pokušajmo barem taj jedan dan pogledati se iskreno i još iskrenije konstatirati – ,,Divna si”. Jer mi to doista jesmo u svim oblicima, bojama i dobi.