Priprema za javni nastup iz perspektive glumca

Piše: Paško Vukasović

Svaka predstava javni je nastup. Svaki javni nastup nije predstava.

Svaka predstava iziskuje pripremu, čak i kada govorimo o procesu proba kao dugotrajnoj kontinuiranoj pripremi, ali i u pogledu „kratkotrajne“ pripreme prije svake izvedbe.

Svaki javni nastup iziskuje pripremu, čak i kada govorimo o procesu pripreme u pogledu razrade teme, strukture i slično kao dugotrajnoj pripremi, ali i u pogledu „kratkotrajne“ pripreme neposredno prije javnog nastupa. 

Dakle, neposredno prije javnog nastupa bitna je “kratkotrajna” priprema ili ritual (disanje, vizualizacija, pjevanje, ohrabrivanje samih sebe…).

Različiti ljudi vole različitu hranu. 

Ja volim Pupčar.

Kelj Pupčar.

Neki se zgroze čim čuju riječ kelj.

Univerzalno rješenje u sferi, kako smo ju nazvali, „kratkotrajne“ pripreme ne postoji. 

Nažalost.

To ovisi o vama. A ovako to ja radim.

Postoji cijeli niz vježbi:

Sat vremena do početka predstave, ulazim u kazalište. Na ulazu pozdravim kolegu koji je došao prije mene, nosi veliku kavu s toplim mlijekom uz komentar: „Treba mi kava, pospan sam, da me razbudi do predstave.“

Penjem se stepenicama u svoju garderobu. Ulazim unutra. Ostavljam ruksak, skidam jaknu, iz ruksaka vadim četkicu za zube i pastu. Perem zube. Nakon par minuta, ulazi drugi kolega u garderobu. „Pereš zube, a?“ Ne odgovaram, usta su mi puna pjene. A i retoričko je pitanje.

Završio sam s pranjem, odijevam kostim, a on za to vrijeme prolazi tekst, glasno i artikulirano izgovarajući replike.

Kat ispod čujem kao neko lupanje. Glumica u garderobi ispod preferira fizičko zagrijavanje. Još 45 minuta do početka predstave.

Obukao sam kostim i spuštam se stepenicama na šminkanje. Putem do šminkeraja iz pokusne dvorane odzvanja klavir i kolega koji zagrijava glas sa: „La la la la la la la“.

I ja bih, ali ne znam pjevati tako dobro. Moram na šminku. Iskreno ne volim šminku, ali osobni stil, bitna je stvar u javnom nastupu. Našminkan i u kostimu vraćam se u svoju garderobu. 

Pola sata do početka.

Putem do garderobe vježba artikulacije. Brzo izgovaranje –bdp ili –gdp uvijek dobro dođe. Skrivam se da me nitko ne vidi dok to radim. Veća sam faca.

Ulazim u garderobu. Kolega zagrijava artikulaciju sa –bdp. Pogledam ga. Složim facu – „mlakonjo“. On prokomentira kao dijete sa prstima u džemu: „A šta…?”.

Uzimam mobitel, malo cyber svijeta ili druge distrakcije u vidu psihičkog odagnavanja misli uvijek dobro dođe.

Publika ulazi u dvoranu, 15 minuta do početka.

Sam sa sobom, vizualiziram dijelove predstave u glavi i prođem tekst, ne sve, samo dijelove.

Deset minuta do početka.

Popijem čašu vode.

Čaša hladne vode uvijek dobro dođe.

Spuštam se u zajedničku prostoriju u kojoj glumci čekaju početak predstave. 

Ulazim u prostoriju. 

Stariji kolega cucla prst, palac konkretno i izgovara tekst.

Pijuckam vodicu i cool sam.

Umirem od treme zapravo.