Male tajne small talka

Piše: Mihael Maligec

Što učiniti kada nekog sretnete prvi put? Kako se postaviti? Nekoga niste vidjeli dugo vremena i sada ne znate odakle krenuti? Svako jutro u dizalu srećete iste ljude i – šutite cijelim putem? Mi znamo da ne mora biti tako! Pridružite nam se u otkrivanju malih tajni small talka!

Dugo sam razmišljao što napisati o ovoj temi. U svojoj prirodi, ona je neformalna, ali toliko važna za razumjeti da sam odlučio pisati na tragu tih nastojanja – neformalno, a opet razumljivo i precizno. Na kraju, vožnje dizalom ne traju toliko dugo, zar ne?

Neobavezni razgovor ili u engleskom jeziku small talk upravo je onaj oblik diskursa poznat svima nama, barem u teoriji. Radi se o neformalnom razgovoru koji ne pokriva nijednu konkretnu temu iz poslovnog života, tržišnu transakciju ili nešto slično. Razgovor je to koji postoji radi samoga sebe jer, da ne postoji, umjesto njega bi postojala – tišina. A ona može biti neugodna. Zapravo, najčešće jest. Sam fenomen neobaveznog razgovora prvi je puta znanstveno opisao Bronislaw Malinowski još 1923. godine, nazvavši ga tada fatičkom komunikacijom. Već tada bilo je jasno da small talk spada u društvene vještine, a samim time smatra se jednim od oblika društvene komunikacije.

Iako sam već najavio da neobavezni razgovori nemaju neku određenu svrhu, njihov je značaj puno veći od tematske značajnosti upravo zbog njihova ritualnog karaktera. Zbližavanje i smanjivanje društvene distance glavne su postavke small talka, koji na sebe preuzima mnoge zadaće u određenju odnosa između prijatelja, radnih kolega te novih poznanika, koji kasnije mogu postati prijatelji, a ponekad i nešto više. Zastat ću ovdje kako bih o prethodnoj tezi progovorio vlastitim primjerom. Za vrijeme studija, čekao sam otvaranje online sustava za prijavu kolegija na prvi dan nastave. Da bih bio siguran da ću raspored složiti prema željama i planovima, morao sam na fakultet doći već iza 6 sati, iako se sustavu ne može, barem u teoriji, pristupiti prije 9. Budući da nisam bio prvi na redu, započeo sam small talk s djevojkom koja jest bila prva u redu i – iako je taj talk bio sve samo ne small, budući da je trajao nekoliko sati čekanja, danas ona ima posebno mjesto u mom životu. No, zašto ja to iznosim? Upravo zbog načina na koji small talk funkcionira. Svakim novim poznanicima neobavezni je razgovor alat za kategorizaciju trenutnog društvenog položaja one druge strane. U slučaju dvoje studenata može se, primjerice, razgovarati o studijskim grupama, zajedničkim interesima, mjestima za izlaske ili, ako bude sreće, o ljubavnom statusu druge osobe. Nakon inicijalne kategorizacije, small talk pruža i mogućnost razvijanja zajedničkih tema te razgovor vodi na nove puteve koji se bez njega ne bi otvorili. Naravno, postoji i ona pomalo sebična dimenzija neobaveznog razgovora, u kojoj tražimo da se druga strana s nama složi ili jednostavno potvrdi ono što govorimo. Međutim, fleksibilnost small talka dopušta i tu malu dozu sebičnosti, premda njegova željena funkcija najviše ovisi o komunikacijskom trenutku u kojem se takav oblik razgovora pojavio:

1. Small talk se može pojaviti na početku komunikacije, kao tzv. conversation opener. To je slučaj u kojem se sugovornici još ne poznaju, kakav je bio i u mom primjeru. Takav oblik dopušta pokazivanje prijateljskih namjera te obostrane želje za pozitivnom interakcijom. Ako se maknemo s fakultetskih hodnika i uđemo u poslovni svijet, ovdje takav oblik small talka sugovornicima omogućuje međusobno priznavanje reputacije i stručnosti. Ukoliko, pak, između sugovornika već postoji definiran odnos, tada ovaj oblik neobaveznog razgovora služi kao blagi uvod prije pristupanja funkcionalnim temama te zapravo daje uvid u trenutno stanje obje strane.
2. Small talk se može pojaviti i na kraju razgovora jer nijedan razgovor nije dobro završiti naglo. Neobavezan završetak tako omogućuje izlazak iz komunikacijske situacije, a da on ne bude protumačen kao odbijanje jedne strane za nastavkom jer se u toj fazi još jednom potvrđuje postojeći odnos između sugovornika.
3. Small talk može biti i tzv. space filler, odnosno mehanizam za izbjegavanje neugodne tišine. Također, ukoliko postoje tenzije između sugovornika, neobaveznim razgovorom može se premostiti sve do neke teme koja je prihvatljiva za obje strane. Općenito gledano, ljudima je svaka duža tišina okidač neugodnosti, ponekad čak i nepodnošljivosti, što se dijelom pripisuje ljudskoj evoluciji kao društvenih bića. Osim toga, duga šutnja može također biti znak predstojeće opasnosti.

Ljudska potreba za neobaveznim razgovorom ovisi i o prirodi odnosa između ljudi koji će ju ostvariti. Parovi, čiji je odnos intiman, svoju će bliskost često pokazivati upravo izostankom neobaveznih razgovora. Oni prihvaćaju tišinu u okolnostima u kojima bi ona bila neugodna za sugovornike čiji je odnos samo prijateljski.

Nasuprot prijateljima, i partnerima, na radnom mjestu neobavezni razgovori imaju ponešto dublju priču. Najčešće se pojavljuju između suradnika jednako rangiranih na radnom mjestu, ali ih često koriste i nadređeni kako bi se učinili bližima „običnim“ zaposlenicima. Isto tako, ako primjerice šef želi da njegov radnik ostane duže raditi, svoju će ideju često iznijeti tako što će kao uvod poslužiti neobavezni razgovor. Ravnoteža izneđu neobaveznih i funkcionalnih razgovora na radnom mjestu ovisi o kontekstu, a time i o relativnoj moći koju sugovornici posjeduju. Tako je uobičajeno da temu određuje onaj jači sugovornik jer on isto tako može u svakom trenutku prekinuti komunikaciju i vratiti se na posao.

Već sam najavio da je tema svakog small talka daleko manje važna od njegove društvene funkcije. Odabrana tema pritom ponajviše ovisi o tome postoje li ranije definirani odnosi između sugovornika te o okolnostima u kojima će se on odvijati, iako i ovdje važi da onaj tko bira temu, načelno bira neku za koju pretpostavlja da mu i sugovornik ima potrebno pozadinsko znanje kako bi se mogao uključiti. U suprotnom bismo govorili o small monologu.

Načelno se teme ugrubo mogu podijeliti na izravne i neizravne. Izravne uključuju osobne opservacije, kao što bi bile zdravstveno stanje ili fizički izgled sugovornika. Neizravne se teme odnose na situacijski kontekst, pa se može razgovarati o nedavnim aktualnostima, sportskim rezultatima ili općim uvjetima komunikacijske situacije, npr. je li u prostoriji hladno, vruće, nedovoljno svijetlo itd…

U većini se slučajeva teme poput sportskih događaja i tv-programa smatraju sigurnima. S druge strane, poželjno je, barem sa strancima, ne razgovarati o vremenu, osim ako se iz tog razgovora na istu temu neće razviti i funkcionalna diskusija. U suprotnom, doći će do zasićenja u razgovoru, što se tumači kao greška inicijatora.

Nadalje, razina detalja koji se iznose u small talku trebala bi biti razmjerna odnosu koji postoji između sugovornika. Drugim riječima, nije svako „Kako si?“ isto. Ukoliko sugovornika ne poznajemo dobro, često ćemo odgovoriti s „Dobro.“, bez obzira je li to istina. Detaljniji odgovor daje se samo onima s kojima smo bliži, jer u suprotnom može nastati neugodna situacija.

Klaus Schneider proveo je zanimljivu studiju small talka u situacijama koje uključuju upoznavanja potpunih stranaca, dakle nešto slično kao u mom primjeru (haha). Njegove su pretpostavke polazile od toga da će takvi razgovori sadržavati relativno velik broj predvidivih segmenata, odnosno „pokreta“. Prvi je pokret najčešće artikuliran tako da se druga strana lako s njim poistovjeti ili da potvrdan odgovor. To može biti kraće pitanje ili izražavanje stava s pitanjem na kraju, primjerice: „Bezveze je što ovdje satima čekamo upis zbog jednog izbornog kolegija, ne misliš li?“ Jasno je da sam i ja, a i bilo koji drugi govornik na mom mjestu ovdje očekivao potvrdan odgovor. Drugi korak je odgovor druge strane, pri čemu dolazimo do sukoba Griceova načela kvantitete i Schneiderova shvaćanja small talka. Grice, naime, zastupa tezu da odgovor ne treba nuditi ništa više informacija od onog što je zatraženo pitanjem, dok Schneider pokazi od toga da je glavno obilježje small talka upravo to da će se sugovornik nadovezati nečim svojim te tako nastaviti komunikaciju: „Da, a još je ovako rano ujutro. A što ti studiraš?“.

Za kraj, želim još istražiti postoje li spolne razlike u ponašanju kod neobaveznih razgovora. Načelno vlada mišljenje kako su neobavezni razgovori žena puno više suradnički oblikovani, nego je to slučaj kod muškaraca. Žene, dakle, mogu zajednički širiti i sužavati teme, mogu se nadopunjavati i preuzimati uloge u razgovoru. Također, one će jedna drugoj u neobaveznom razgovoru češće udijeliti komplimente, ponajprije a račun izgleda. Osim toga, žene, a posebno prijateljice će, u ovom obliku razgovora biti otvorenije od muškaraca, pa se kao teme otvaraju tajne, problemi i ostala osobna pitanja.

Za razliku od žena, neobavezni razgovori kod muškaraca češće imaju dozu kompetitivnosti. S druge strane, nije li uvijek tako? Često se pojavljuje isticanje vlastitih postignuća, a nerijetko i vrlo kreativne uvrede ili spuštanja na račun drugog muškarca. Ipak, ako se radi o prijateljima, ovakvi postupci mogu, suprotno površinskom izgledu, signalizirati razumijevanje i prijateljstvo jer tako muškarci pokazuju da im ne smeta ništa što im onaj drugi kaže jer se dobro poznaju.

Volio bih nešto reći i o muško-ženskom small talku te o tome kako se usputni razgovori doživljavaju u različitim kulturama, no to bi bila tema za zaseban blog. Na kraju samo mogu konstatirati da sam, iako sam prvi put ušao u teoriju small talka itekako osjetio njegovu praktičnu primjenu na vlastitoj koži. Ne trebamo bježati od onog što je ionako društveno prihvaćeno i smatra se pristojnim, prihvatite svaku priliku za razmijeniti nekoliko ugodnih riječi, makar sa strancem i makar u prolazu! Osvijestite si važnost usputnih susreta, kratkih razgovora jer, a ovo govorim iz iskustva, i naizgled kratak razgovor može vas dovesti do onih dugih i posebnih koje pamtite, a koje vodite s nekim tko vas usrećuje!