Poslovna kartica – to ste vi!

Piše: Neda Fleur Janovski

Iako je uvriježeno mišljenje da su poslovne kartice nastale u Europi u 17. stoljeću, njihova povijest seže čak još dva stoljeća unatrag. Prve kartice pojavile su se u Kini u 15. stoljeću , a njima su se služili samo elitni pripadnici društva. Koristili su ih za najavu, objavu posjeta pokrajinama, gradovima ili pak drugim značajnim obiteljima. Krasio ih je tisak u zlatnoj boji koja je u Kini visoko cijenjena jer sugerira bogatstvo i moć.

Naredna dva stoljeća gubi im se svaki trag i nema vjerodostojnih podataka o njhovoj sudbini.  Njihov je značaj tada iznova porastao u 17. stoljeću, na dvoru Louisa XIV., gdje postaju nezaobilazni dio društvene etikete. Osnovna im je namjena bila najava posjeta o čemu govori i njezin naziv  „carte de visite“ (posjetnica), kasnije uvriježenog naziva „vizit karta“, a koristili su ih samo plemići.

Razvojem trgovine, njezina uloga se mijenja te kartica dobiva dvostruko značenje. S jedne strane, ona ostaje u funkciji najave posjete, ukrašena prekrasnim zlatotiskom. S druge strane, kartica postaje sastavni dio poslovnih kontakata, posebno trgovaca koji ju, osim osnovnih podataka za kontakt, koriste i kao marketinško sredstvo za reklamiranje svojih proizvoda.

Bez obzira o kojem se stoljeću radilo, kartica je uvijek bila dijelom boljih običaja ponašanja u društvu, ona je još jedan komunikacijski kanal. Postoji protokolarna etiquette koje se treba pridržavati. Kako nekada, tako i danas:

 

1. Nikad ne ostavljajte kartice u uredu ili kod kuće. Nema ništa neprofesionalnije od poslovne osobe koja kaže: “Oh, žao mi je. Upravo sam dao svoju posljednju kartu.“ Ili “Žao mi je. Nisam ništa donio sa sobom.”    

2. Držite svoje kartice u posebnom etuiju koji će ih zaštititi od oštećenja. Zgrbljena ili izlizana posjetnica čini prvi dojam lošim.    

3. Znajte u svakom trenutku gdje su vaše poslovne kartice. Osoba koja mora pretražiti svaki džep  jakne i hlača, ili svaki kutak aktovke, odmah izgubi kredibilitet.     

4. Dijelite ih s pažnjom. Oni ljudi koji hodaju okolo i dijele svoje poslovne kartice svakom koga sretnu, šalju poruku da zapravo ne drže do sebe.

5. Dajte i primajte kartice s desne strane – ruka diskrecije. To može donijeti veliku razliku u poslovanju na međunarodnoj razini.     

6. Uručite karticu tako da osoba koja ju prima može pročitati vaše podatke bez da ju okrene.   

7. Uvijek recite nešto lijepo o kartici kada ju primite. Imajte na umu logotip, naziv tvrtke ili neki drugi podatak. To kartici stvara dodanu vrijednost i daje joj na važnosti.    

8. Brinite da podaci na vašim poslovnim karticama budu ažurni. Nemojte dozvoliti da vaši stari podaci budu prekriženi i zamijenjeni s novim. Takva kartica gubi na vrijednosti, a izgleda i neuredno.

9. Nemojte pisati bilješke na tuđe poslovne kartice tijekom razmjene, osim ako se ne pokažu relevantnima za daljnji poslovni kontakt.

10. Na društvenim događajima uvijek nastojte da drugi vas traže poslovnu karticu, Ukoliko se to ne dogodi, tek tada zamolite osobu čiji kontakt želite da izmjenite poslovne kartice.

 

U sljedećem nastavku: međunarodna etiquette u komunciranju poslovnim karticama. Stay tuned…

 

 

 

 

 

 

 

Zašto NE trebam vježbati javni nastup

piše: Karla Zvonar

U knjigama i člancima o javnom nastupu vrlo se često spominje statistički podatak kako 41% ljudi ima strah od govorenja pred publikom, dok se samo 19% ljudi boji smrti. Neki izvori ipak preispituju ovu informaciju, no, kako god bilo, postoje pojedinci koji imaju strah od javnog nastupa. Taj se strah manifestira na različite načine. Neki od njih su plitko disanje, drhtanje glasa, zamuckivanje i korištenje poštapalica, pa čak i mijenjanje boje lica od bijele do crvene (ili ljubičaste). Ako mislite da savršen govornik postoji, varate se. Ako neku osobu smatrate savršenim, ili barem dobrim govornikom, znajte da je ona do te razine došla uz pomoć jedne stvari: pripreme.

Latinska poslovica kaže: „Poeta nascitur, orator fit“. Drugim riječima, pjesnik se rađa, a govornikom se postaje. Javni nastup moguće je poistovjetiti sa sportom ili kuhanjem – kontinuiranom praksom i vježbanjem dolazi do poboljšanja. Kao i sa svakim drugim, i ovome strahu potrebno je krenuti ususret da bismo ga nadvladali. Tako govorenjem pred većim brojem ljudi ublažavamo strah od istoga.Prisjetimo li se priredbi, recitiranja i dramskih izvedbi u vrtiću i školi ili seminarskih izlaganja i prezentiranja gradiva pred kolegama i profesorom, može se reći da čovjek dosta rano stječe prva iskustva u nastupu pred auditorijem. Pojedincima to ostaje u lijepom sjećanju, no nekima baš i ne.

Govor pred publikom ne prestaje sa završetkom školskog i fakultetskog obrazovanja: neki će postati profesorima, glumcima ili novinarima te će njihovi poslovi podrazumijevati publiku, dok će drugi redovito morati voditi sastanke. Moguće je i da u lijepim životnim situacijama kao što su vjenčanje najboljeg prijatelja ili dodjela nagrade moramo reći par riječi pred određenim brojem ljudi. Kako bismo bili spremni, ili barem spremniji na sve prilike i izazove, vrlo je važno početi s prakticiranjem javnog nastupa. Nećemo reći da je važno s time početi što je ranije moguće jer nikada nije kasno za poboljšanje. Kako se pripremiti prije javnog nastupa?

  • Bilješke. Korisno je uzeti podsjetnik kako bismo se mogli prisjetiti svega što smo isplanirali izložiti. Ovdje je važno napomenuti da je bolje napisati ključne riječi nego čitav tekst: ako unaprijed napišemo govor i taj papir nosimo za govornicu, može se dogoditi da cijelo vrijeme čitamo i uopće ne gledamo publiku. Slušačima bi se tada interes mogao smanjiti, a to ne želimo. Zato je dobro ostvarivati kontakt s publikom tijekom cijelog nastupa. S druge strane, postoje oni kojima se ideja o čitavom tekstu na papiru ne sviđa, pa uče cijeli govor napamet. Ovdje također postoji problem – ako taj govor „prenaučimo“, riskiramo da naša izvedba djeluje umjetno i podsjeća na recitaciju umjesto na prirodni govor. Ako razmišljate o tome da ne uzmete nikakav podsjetnik sa sobom, savjetujemo da ga ipak ponesete: nekima se događa da „zablokiraju“ i zaborave sve što su trebali govoriti u trenutku kada postanu svjesni da ih svi gledaju i slušaju, stoga je bolje izbjeći takve neugodne situacije.
  • Probna publika. Nije loše pozvati nekolicinu bliskih ljudi da pogledaju i prokomentiraju vašu izvedbu. Osim što mogu upozoriti na potencijalne nejasnoće, mogu bolje pratiti govor i neverbalnu komunikaciju te dati savjete. Govornik možda nije svjestan korištenja poštapalica ili kontinuiranog popravljanja kose i naočala. Zato je publika ovdje da mu u tome pomogne.
  • Videosnimanje. Nikome nije ugodno gledati se na snimkama, no analiza snimljenog javnog nastupa može biti iznimno korisna. Promatranjem vlastitih pokreta i općenitog ponašanja „na sceni“ možemo bolje osvijestiti ono što dobro radimo, ali i ono na čemu bismo trebali dodatno poraditi.
  • Profil (stvarne) publike. Ako je moguće, bilo bi dobro unaprijed istražiti tko će nam biti publika. U to ulazi broj slušača, njihova dob, spol, zanimanje, stupanj informiranosti o temi i slično. Na taj način možemo prilagoditi naše izlaganje i približiti ga publici.
  • Upoznavanje prostora. Korisno je doći dan ili barem nekoliko sati ranije u prostoriju u kojoj ćemo imati javni nastup. Time ćemo dobiti bolji uvid u veličinu prostora te raspored sjedala, ali i u našu poziciju u odnosu na slušače. Ako na vrijeme upoznamo prostor u kojem se odvija naš javni nastup, bit će nam ugodnije izlagati.
  • Vježbe za glas i izgovor. Vjerovali ili ne, drhtanje glasa i prebrzi, nerazumljiv govor može se smanjiti. Postoje vježbe kojima je moguće ojačati glas, poboljšati dikciju i tempo govora, a također i ovladati pravilnim disanjem. Kao i u drugim vrstama vježbi, kontinuirano prakticiranje daje najbolje rezultate.
  • Opustite se. Nekim ljudima pomaže lagana fizička aktivnost ili meditacija prije javnog nastupa. No, najvažnije od svega je osvijestiti to da nas nitko ne sluša kako bi nas ismijao, već kako bi nešto novo čuo, vidio ili naučio od nas.

Redovitom vježbom i radom postajemo bolji. Ako se već nismo rodili kao pjesnici, iskoristimo svoje govorničke alate i postanimo govornicima.

Jesu li navijačke skupine uspješni komunikatori?

Piše: Robert Rogina

Navijači kao supkultura, s mnogim odlikama kontrakulture, nepresušno su nadahnuće za medijske uratke, bilo da je riječ o detaljnim opisima navijačkih nereda i nasilja ili pak, rjeđe, izvještavanja o pozitivnim aktivnostima navijačkih skupina. Navijače se u medijskim prikazima označava, ovisno o prilici, ili kao skupinu neostvarenih marginalaca sklonih incidentnim situacijama ili se njihov značaj uzdiže na razinu jednog od glavnih problema u društvu. Ipak, iz komunikološke perspektive zanimljivo je proučiti i fenomene povezane uz samu komunikaciju navijačke skupine: ključne poruke, motivaciju, hijerarhiju unutar skupine, analizu napjeva itd.

Kad govorimo o navijačima, posebice ultrasima (najvatrenijim i najvjernijim pratiteljima kluba), potrebno je istaknuti pojam kodeks. Kodeks predstavlja nepisana pravila ponašanja unutar navijačke skupine i prema drugim skupinama kojeg se pridržava radi ostvarenja zajedničkog cilja grupe. Zadivljujuća je razina poslušnosti i podređivanja pojedinca u skupini pravilima koja nisu formalna. Neka od ključnih pravila za očuvanje stabilnosti grupe svakako su da se izvan grupe ne iznose problemi vezani uz nju, kao i to da svi trebaju djelovati po načelu: svi za jednog – jedan za sve. Važan čimbenik života skupine je navijačka solidarnost. Kada dođe do problema (za primjer je dobro uzeti gostovanja navijača budući da tamo najčešće dolazi do nezgodnih situacija), primjerice sukob s drugom skupinom ili nedostatak financijskih sredstava pojedinca, tu solidarnost navijača ne zakazuje. Na tribini prestaje biti važna obiteljska pozadina, stupanj obrazovanja, političke preferencije navijača. Jedino važno jest  očuvanje i unaprjeđenje cjelokupnog imidža grupe. Ipak, na tribini nema potpune demokracije. Tako mlađi pripadnici navijačke skupine slušaju starije i iskusnije, posebice takozvanu „prvu ekipu“ koja se kroz prošlost dokazala, a sada je , posjedujući snažan autoritet,  primjer  ostalima. Unutar „prve ekipe“ nalazi se i vođa navijanja. Vođu biraju članovi navijačke skupine na izborima. Uloga je vođe često  presudna. Njegova verbalna i neverbalna komunikacija prelijeva se na cijelu skupinu. Vođa je glavni motivator, mora posjedovati snažnu karizmu te izazivati strahopoštovanje i poslušnost jer u suprotnom dolazi do anarhije. Pravi vođa će reći: prvo ja, a onda svi ostali.

Jedan od najkorisnijih alata za unaprjeđenje kohezije i zajedničkog duha skupine svakako je korteo. Korteo je organizirana povorka navijača glavnim ulicama grada do stadiona. Karakterizira ga glasno navijanje, upotreba pirotehnike i koreografije. Uz podršku klubu i jačanje zajedništva, često služi i za iznošenje stavova grupe u vezi s politikom kluba.

Poruke (tzv. krpe), koje navijači podižu za vrijeme utakmice, mogu imati nekoliko namjena. Njima se najčešće pokazuje ljubav prema klubu ili gradu iz kojeg je klub. Također, porukama se uzdiže i vlastita skupina, a ismijava ili ponižava pripadnike suprotne skupine. Nije rijedak slučaj da se poruke koriste i za kritike upućene prema vodstvu kluba i mogućim problemima u njemu. Najemotivnije su poruke posvećene preminulim kolegama s tribine, važnim datumima u povijesti kluba, grada i naroda. Za uspješnost poruke poželjna je jednostavnost, dosjetljivost, duhovitost, ponekad i sarkazam. Od stilskih sredstava najčešće se koriste rima i usporedbe. Nerijetko se koriste i stihovi poznatih pjesama povezanih uz podneblje kojem klub pripada.

Napjevi skupina ključan su dio navijačkog folklora. Repertoar pjesama razlikuje se ovisno o prigodi, u odnosu na to tko je “ciljana javnost”( neprijateljska  konkurentska skupina i klub ili simpatizeri lokalnog trećeligaša, npr.) Na tribini postoje pjesme koje su uvijek na “popisu izvođenja”, one su na određen način ono što čini grupu, njena osobna iskaznica. Nove se pjesme  jednostavno ili “prime” i uđu u srca navijača ili se nakon nekog vremena izgube ako ponavljanjem nisu uspjele postići odobravanje navijača.

Posljednjih je godina prisutan svojevrstan trend ubacivanja pojmova i fraza u pjesme  kao što su: borba, bitka, kontra, otpor, sami protiv svih, do posljednjeg čovjeka, ili jesi ili nisi… što i ne čudi uzmemo li u obzir da navijači sebe često doživljavaju kao jedne od posljednjih boraca za istinski sport lišen zakulisnih igara i trendovštine. Ovisno o kulturološkim razlikama unutar skupina, različiti su i tipovi navijanja. Dva su najvažnija: engleski tip koji karakterizira glasno i fanatično skandiranje svih 90 minuta i talijanski tip sa sotto voce pjevanjem na mahove, koreografijama i  brojnim zastavama. Za koji god se tip određena navijačka skupina opredijeli, bitno je da navijanje bude srčano i sinkronizirano, da u svakom trenutku ukazuje na snagu grupe i izaziva poštovanje ostalih.

Mobilizacija navijača, koja uključuje pozive na događanja, utakmice, druženja i akcije, u današnje se vrijeme provodi većinom posredstvom društvenih mreža i službene stranice skupine, ali i plakatima. Usprkos modernim medijima komunikacije još uvijek je od velike važnosti interpersonalna komunikacija u kojoj članovi razmjenjuju informacije i mišljenja. Unutar skupine  cijene se prijedlozi i kritike. Ipak se, naposljetku,  sve aktivnosti dogovaraju u skladu s hijerarhijom grupe. Službene internetske stranice navijačkih skupina u novije vrijeme najbolje prezentiraju snagu i aktivnosti skupine. Osim obavijesti navijačima, one sadrže zbirke fotografija i videa s utakmica koje priređuju fotografi unutar skupine. Uz sve nabrojano, mnoge skupine kao kanal prema široj javnosti koriste svoje časopise, blogove, feljtone itd.

Mogli bismo zaključiti kako je danas uspješna navijačka skupina ona koja uspijeva mobilizirati svoje članove, koja ima jasno formirane i jednoglasne stavove i nedvosmisleno ih komunicira prema eksternoj javnosti koristeći se navijačkim folklorom. Uspješna je navijačka skupina ona koja se, usprkos nenaklonjenosti medija i drugih aktera, uspijeva nametnuti u društvu i posebice prema drugim skupinama.

Zašto trebate trening komunikacijskih vještina

Piše: Mihael Maligec, mag. educ. phon. rehab; mag. educ. germ.

Prisjećajući se svoje ne tako davne prošlosti i uloge perspektivnog srednjoškolskog dizača utega, pojam treninga nisam doživljavao kao najugodnije iskustvo. Bilo je to vrijeme u danu koje je moralo proći tako kako je prolazilo, godinama, dan za danom. Vrijeme koje me psihički praznilo, a u tijelu stvaralo osjećaj postojanosti, radne navike i one sportske ovisnosti da ću, ako danas propustim trening, u koš zajedno s prljavim ručnikom baciti sav svoj rad proteklih mjeseci.

Kasnije sam studirajući pronašao druge izazove, razvija druge vještine. Snaga mojih mišića prestala je valjati klade, a um je polako, ali sigurno počeo carovati. I danas je tako. Svoju komunikaciju s nemilosrdnim željeznim diskovima koje bi mi tata po potrebi dodavao i skidao jer su moje ruke izgubile sposobnost odvijanja malih vijaka s vremenom sam zamijenio komunikacijom unutar predavaonice i na mreži. I ispostavilo se da je ono što se krije iza lijepe izreke use it or lose it uistinu tako. Ono što jednom zapostavite vrlo je teško održati na prijašnjem nivou, a kamoli poboljšati.

Pitate se već kakve veze dirljiva crtica iz mojih srednjoškolskih dana ima s temom ovog posta pa ću prijeći na stvar. Poveznica sporta, uspješnog rada s ljudima, vođenja tima, predavačkog posla i mnoštva drugih aktivnosti jest upravo potreba treninga. I pogrešno je vjerovati da će itko tko je jednom savladao neku vještinu to ne treba dalje održavati, a počesto i dalje usavršavati. Na krilima euforije osvajanja srebrne medalje na svjetskom nogometnom prvenstvu teško je zamisliti slučaj u kojem bi Ivan Rakitić prestao vježbati izvođenje kaznenih udaraca jer ionako nijedan nije promašio ili u kojem bi Zlatko Dalić prestao razvijati nova taktička rješenja jer ga nitko osim Deschampsa nije nadmudrio. Ali da, prestati trenirati znači upravo to.

Komunikacija je možda i premlada da bi bila cijenjena u vremenu u kojem živimo. No, prije nego ju proglasimo Kurtom Cobainom znanosti, želim reći da njezino značenje možemo shvatiti već sada, ne trebamo čekati buduće generacije i buduće nogometne izbornike. Komunikacija pokreće sve: ona oblikuje odnose, izražava stavove, prima poruke drugih, tumači i oblikuje reakcije, odluke, vuče poteze, vedri i oblači nebeskim svodom suživota nas i ostalih. I bilo da se radi o međunarodnoj politici ili odnosu unutar male radne skupine, načela su ista i mora ih se treningom održavati. Kao što netko s vozačkom dozvolom odlazi na kondicijsku vožnju da bi ostao u formi, tako i svatko od nas mora trenirati ono što naizgled svatko u sebi nosi, sposobnost izražavanja i shvaćanja onog što je izrazio drugi.

Tu dolazimo do treninga komunikacijskih vještina. Kao što dirigent ravna simfonijskim orkestrom, a Luka Modrić igrom madridskog Reala, tako i Vi možete suvereno voditi svoj tim, imajući na umu važnost treninga kao komunikatora. Postoji i faktor urođene genijalnosti jer takva je zasigurno potrebna, ali, kao i prethodna dvojica, i Vi kao komunikator neslućene visine možete doseći treningom, vježbom i radom. Neće Vam se, možda, činiti da ste puno postigli, ali Vaš kolektiv osjetit će jasnu razliku. Vaša demokratičnost, asertivnost i način na koji pristupate možebitnim konfliktima unutar kolektiva ubrzo će Vas promovirati u svima potrebnog suradnika, osobu bitnu kod donošenja odluka, i što je najvažnije, onog čije se mišljenje poštuje i čije se odluke ne dovode u pitanje.

Vraćam se opet na analogiju iz svijeta sporta jer je dobar komunikator uistinu u jednu ruku sportaš: on se odriče slobodnog vremena da bi postajao bolji, ulaže u sebe, želi se dokazati i želi biti priznat u onom čime se bavi. Želi da ga njegovi suradnici podrže, a isto tako u radu s njima on daje sve od sebe baš kao vrhunski sportaš. I podređuje se uspjehu tvrtke, zadatka ili radne skupine baš kao što se sportaš podređuje uspjehu cijelog tima. I kao što Luka u istom trenutku može loptu dodati trima suigračima, a odluči se za jednog, tako i Vi u jednom trenutku možete prihvatiti nekoliko rješenja. Prihvaćanjem onog najboljeg dokazujete da ste vrhunski, bilo sportaš ili komunikator. Ta sposobnost dolazi s treningom i morate je njegovati.

U okolini tvrtke komunikacijski trening Vam može donijeti neslućeno puno pogodnosti. Kratkoročno se njihov učinak možda neće odmah vidjeti, ali s vremenom ćete se početi razlikovati od tvrtki koje na njega nisu željele „gubiti vrijeme“. Ključ timskog rada je ujedno i njegova najveća opasnost. Mislim ovdje na pojam demokratičnosti u donošenju odluka. Nezahvalno je nekog predstavljati i govoriti u nečije ime. Nažalost, uvijek će biti tako. Stati pred nekog i reći „Mi smo odlučili…“, a znati da odluka nije jednoglasna, nije lako. Treningom možete umanjiti tu nelagodu i osigurati si da ste, kao voditelj tima, uistinu i odabrali ono najbolje za Vaš tim.

Komunikacijski trening omogućit će Vam razvijanje sposobnosti aktivnog slušača, vrjednovanje stavova i prijedloga suradnika prema načelu snage argumenata i korisnosti. Predlaganje rješenja „po babi i stričevima“ ne prolazi dugoročno u imalo ozbiljnim timovima, to treba jasno reći. Asertivnost, argumentacija, demokracija i korisnost postulati su koji na svojim ramenima nose smisao našeg treninga komunikacijskih vještina. I kao što maestro u svakom trenutku zna u kojem će trenutku uključiti koju sekciju simfonijskog orkestra, tako ćete i Vi, kao dobar komunikator, s vremenom i kroz treninge postići sinergiju u svom timu.

Neizostavno je pritom da i Vaši suradnici te oni od kojih idejna rješenja proizlaze budu vješti u oblikovanju i argumentaciji svojih prijedloga te da razumiju zašto je možda nečiji bolji pa je stoga prihvaćen. Sve to ne dolazi preko noći i ne postiže se promatrajući druge. Zasučimo stoga zajedno rukave, postavimo poligon, upalimo reflektore i krenimo s treningom! Upravo Vi možete biti osoba koja će Vaš tim uvesti u Ligu prvaka u području Vaše djelatnosti! Zaigrajte s najboljima i izborite se snagom argumentacije! Naš komunikacijski trening bit će Vam na tom putu tek prvih nekoliko koraka, ali zajedno ćemo učiniti da ti presudni koraci budu sigurni. Možda tako nećete imati jednog najboljeg igrača, ali ćete zajedno biti najbolji tim!

Grijeh monotonije u javnome govoru

Piše: Adriana Nimac

Povijest hrvatskoga jezika vezana je uz stvaranje hrvatskog naroda. Svjesni smo činjenice koliko se jezik mijenjao kroz povijest. Mijenjao se toliko da neke riječi, koje su nekada značile jedno,  danas sugeriraju nešto sasvim drugo. Tu se krije prava zamka značenja riječi monotonija.

Izuzevši maleni postotak „načitanog“ dijela populacije, ostatak koristi gotovo podjednak vokabular u svakodnevnoj komunikaciji. Međutim, za osobu koja se bavi javnim govorima i nastupima, monotonija vokabulara predstavlja veliki problem. Monoton govornik gubi se, ne samo u volumenu i visini svoga glasa, nego i u učestalom korištenju istih fraza, ograničenih jednakom brzinom govora i izrečenih misli. Tako stvorena slika teško će biti prihvaćena kod slušatelja.

Monotonija, kardinalan i najčešći grijeh javnog govornika, nije onaj grijeh koji smatramo ljudskim. Više ga možemo nazvati grijehom propusta. Taj propust krije se u činjenici da javni govornik svoje misli izražava na potpuno jednak način. Svi smo barem jednom prisustvovali govoru ili predavanju gdje smo zažalili što smo došli, odbrojavajući minute do kraja upravo zbog govornika. Monotonija je ono što može uništiti snagu i život govora, bez obzira na to koliko je on dobro strukturno i tematski sastavljen. Ona je oblik siromaštva, bilo u govoru ili stvarnom životu.

Kako pobijediti monotoniju?

Kada nemamo što obući, idemo u kupovinu nove odjeće. Kada nam nedostaju riječi kojim bi se izražavali, potrebno je obogatiti vokabular. Snagu našeg govora umnožavamo jačajući snagu njegovog alata, a to su – riječi. Govornik je taj koji ima određene instrumente i alate na kojima gradi svoje argumente, igrajući na stvaranje osjećaja i povjerenja kod publike. Koristeći riječi, stvaramo sliku u mislima slušatelja. Što su riječi snažnije, to će slika biti življa i jača, a time će i poruka koju želimo prenijeti ostaviti dublji trag.

Naravno, javni govor ne predstavlja slijeđenje pukih pravila na papiru. Najvažniji zakon javnog govorništva krije se u nužnosti istine, snage i osjećaja unesenih u taj govor. I ovdje, kao i u većini stvari u životu, odgovor leži u ponavljaju. Ne kaže se uzalud: „Ponavljanje je majka znanja“.

Dakle, praksa, praksa i praksa. Čak i kada nemate nikoga da Vas sluša, slušajte sami sebe. Čitajte stručnu literaturu, ali i žanrove za razonodu. Hrvatski jezik zaista je bogat i slojevit. Šteta je ne iskoristiti bogatstvo koje nam on i pruža.

Šminkanje kao oblik neverbalne komunikacije

Piše: Ana Uremović

Jednog dana dok je Narcis bio naslonjen nad bistrom vodom u fontani u njoj je ugledao svoj odraz. Postao je toliko strastveno opsjednut likom koji je ugledao ispred sebe da ga ništa nije moglo otrgnuti od njega te je tamo i umro od iznemoglosti.

 

Jedna od osnovnih karakteristika ljudi jest ta da su socijalna bića koja međusobno komuniciraju. Komunikacija se ne sastoji samo od verbalnog aspekta odnosno izgovorene riječi već obuhvaća i ono što osoba ne izgovori nego pokazuje. Taj neverbalni aspekt dominira nad verbalnim i obuhvaća ljudsko ponašanje, kretnje, gestikulaciju, položaj tijela, njegov cjelokupan izgled, način oblačenja, frizuru, a kod žena i šminku. On ukazuje na stav koji imamo prema drugim osobama i pomaže nam graditi odnos s drugim ljudima. Djelomično je pod našom kontrolom.

Ljudski rod šminku poznaje i koristi od samih početaka ljudske vrste pa sve do danas kada je postala neizostavan dio svakodnevice. Šminka je u današnje vrijeme neizostavan dio neverbalne komunikacije koja utječe na formiranje slike koju javnost ili pojedinci imaju o pojedinim osobama.

Bez obzira na to koliko se jako trudili, ne možemo zanijekati činjenicu da su izgled i imidž važni kada upoznajemo novu osobu jer na temelju toga o njoj stvaramo pozitivno mišljenje i potom ga zadržavamo. To je bitno jer se na taj način pažnja privlači i održava, a također je potrebna kako bismo pomoću nje kasnije prenijeli svoju poruku ili namjeru.

Pažnja se zadržava kvalitetom odnosa koji uspostavljamo, a sve se svodi na tri stvari:

  1. naš izgled tj. kako izgledamo i kako se krećemo,
  2. naš stav tj. što govorimo, kako govorimo i koliko smo zanimljivi,
  3. kako se ljudi osjećaju u našem društvu. (Boothman, 2006: 21)

Naš izgled ovisi o odabiru odjeće, obuće, o našoj frizuri, noktima, a kada se radi o ženama znatno o načinu na koji se šminkaju. Osoba čiji izgled odaje dojam da brine o sebi, da je njegovana, uredna i lijepa u poslovnom svijetu ostavlja dojam profesionalnosti, pokazuje da pridaje važnost poslu koji radi, ali i da cijeni i poštuje svoje suradnike te poslovne partnere. U današnje vrijeme šminka je dio svakodnevice većine žena, a u poslovnom svijetu je nešto bez čega se ne može. Naime, šminka mnogim ženama pruža osjećaj sigurnosti i veće samouvjerenosti, a kod drugih stvara bolji dojam o njima.

adult-beautiful-blur-324654.jpg

Šminka u poslovnom svijetu

Osnovne značajke šminkanja posljednjih nekoliko godina u poslovnom svijetu određuju tri riječi: osobnost, prirodnost i svježina.

Nepisano je pravilo da se pri jačem vizualnom naglašavanju očiju usne šminkaju diskretnije. Žele li se pak naglasiti usne, šminkom se oči podređuju donjem dijelu lica. I suvremeni vodiči lijepog ponašanja tj. bonton ističu kako se sa šminkom treba postupati umjereno i prilagoditi je situaciji. Svaka bi žena trebala ne nastojati biti zapažena po pretjeranom nanosu šminke, osobito ne jakim bojama koje nisu u skladu s njenim tenom i pojavom u cjelini. Bonton također propisuje da bi se dnevna šminka trebala razlikovati od večernje jer ona može biti napadnija i naglašenija. Tijekom dana šminkanje bi trebalo biti diskretno jer ako je previše vidljiva na svjetlosti učinak će biti potpuno drugačiji od željenoga.

Šminka mora biti savršena tijekom cijelog dana, ali opet ne uspijeva to svima. Vrhuncem neukusa i nemara smatraju se tragovi maskare ispod očiju te razmazani tragovi ruža na usnama. Kako bi dakle ozbiljna profesionalna, poslovna žena trebala izgledati? Odgovor na to pitanje slikovito daje televizijsko novinarstvo. S jedne strane na ekranu imamo starijeg muškarca, naboranog i uglednog, a s druge strane ljupku, našminkanu mlađu kolegicu. Ta dvostruka slika postala je paradigma za odnos između muškaraca i žena na radnome mjestu. Situacija sa ženama na televiziji istodobno simbolizira i osnažuje kvalifikaciju profesionalne ljepotice jer se prenosi svako jutro i večer nacijama zaposlenih žena. Poslovna žena neće stavljati ogromne količine šminke kako bi zadovoljila potrebe lijepog izgleda i neće izgledati poput porculanske lutke kakvu smo navikli gledati u medijima, ali će šminku ipak nositi, nenapadnu i prirodnu te u skladu s njenim radnim mjestom i godinama – ako ne zbog osobnih uvjerenja onda iz razloga što pozitivna estetska pravila to tako nalažu.

Šminkanje je dakle neizostavan dio neverbalne komunikacije koja utječe na formiranje slike koju javnost ili pojedinci imaju o pojedinim osobama. Utječe na stvaranje prvog dojma koji sugovornik formira u prvih 7 sekundi u izravnoj komunikaciji ili u komunikaciji putem masovnih medija, a također utječe na građenje pozitivne slike koju pojedinac stječe o osobi tijekom nekog vremena.

Muke po odijevanju

Predavačica: Bojana Zrinščak

Današnje jutro činilo se baš kao i svako drugo. Petak je, ležeran dan na poslu, barem što se odijevanja tiče i kako ga mnogi vole nazivati – „službeni početak vikenda”.

Ispijajući kavu uzela sam službeni mobitel i letimično krenula pregledavati gomilu mailova pristiglih od jučer poslijepodne. Mail naslova Sastanak nagnao me da ga otvorim i tu je dan krenuo totalno nizbrdo.

Sastanak u Uredu uprave sve je samo ne ležeran, makar bio petak. Odmah sam se prisjetila onog jedinog kršenja pravila odijevanja koje opetovano ponavljam – traperice. Rad u ozbiljnoj financijskoj instituciji moju ljubav prema trapericama stavlja na ozbiljnu kušnju jer su one na listi odjevnih predmeta koji nisu dozvoljeni. Rukama i nogama se borim objasniti kako traperice nisu više sinonim za ležerno, buntovno ili „kućno“ izdanje, već ako se kombiniraju s košuljom, sakoom i štiklama odaju puno profesionalniji dojam od neke kraće suknje, mrežastih čarapa i platformi, no ne nailazim na odobravanje pa me  HR-ovci mrko gledaju, baš kao i moja šefica.

Uz blago prevrtanje očiju, jer moj petak neće biti kako sam si željela, odabir je pao na divnu sivu haljinu ispod koljena. Kosu sam skupila jer je to jedino što ne izgleda kao da sam se češljala petardom te sam detaljno očistila svoje crne cipele s petom savršenih proporcija – čitaj 7 cm.

Tema sastanka bila je regrutacija nove radne snage u mom odjelu te smo imali 7 kandidata koji su se prijavili za posao. Ma koliko god mi se ujutro nije činilo obećavajućim, iduća tri sata bila su moje čisto zadovoljstvo – proučavanje mladih ljudi i njihove prezentacije.

Da danas ja moram biti ta koja se treba prezentirati, bila bih na totalnim mukama, pogotovo što se tiče odjeće jer jezik i trema nikad nisu bili moj problem. Moda i modna prezentacija trenutno su pod najvećim povećalom, a i dostupnost i šarolikost mode nije nikada bila veća. Iz tog kuta gledišta, meni je bilo jako zanimljivo promatrati mlade ljude i kako oni doživljavaju razgovor za posao. CV je bio pokazatelj stručnosti, znanja i iskustva, no meni je to bilo crno slovo na papiru. Sama prezentacija čini oko 40% ukupnog dojma.

adult-beautiful-clothes-291762.jpg

Prva mlada dama – Petra – ušla je poprilično samouvjereno. Instinktivno sam ju pogledala od pete prema glavi (ja to tako radim) te sam zaključila da je položila – barem kad su u pitanju cipele.  Lakirane salonke crne boje upotpunile su crne hlače na crtu i nježnu rozu bluzu.  Bitna je ta cipela, ma koliko mi šutjeli o tome, jer, iako se mnogi fokusiraju na glavu, nađe se neki  „pacijent“ poput mene koji, kad je cipela u pitanju, odrubi glavu u sekundi. Ne mora to biti skupa, fensi cipela – ali mora biti čista i primjerena prigodi. Žene često naprave pogrešku i obuju previsoku petu u kojoj em ružno hodaju em izgledaju kao da kasnije planiraju odjuriti u neku od popularnih diskoteka u Zagrebu. Petra je tu pogodila u sridu. Njena je peta je bila visoka oko 5 cm i nije imala trunku blata na sebi. Petra je djelovala samouvjereno i sigurno, a tome je itekako pridonio odabir odjeće. Odjeća nije bila strogo poslovna, već u okvirima njenih godina. Došla je u onome u čemu se ugodno osjeća, a svojim odabirom poštivala je i nas i instituciju koja joj je dala priliku. Kosa joj je bila  čista i uredno počešljana. Nikakva posebna frizura iz najskupljeg salona, već svježina, urednost i umjerenost. Šminka je bila kao da je slušala moje predavanje. Topli tonovi na očima, nježno rozo rumenilo, uredne obrve i ruž boje mesa. U mojim je očima izgledala kao školski primjer primjereno odjevene osobe. Svi smo primijetili kako su joj se znojili dlanovi i kako je ona to pokušavala sakriti, ali naš kolega pomalo sliči na Gargamela pa mi je i to bilo razumljivo. Nakon razgovara sam joj potiho šapnula kako se taj problem znojenja ruku lako može riješiti baby puderom .

Nakon nje predstavljao se Nikola. Pogleda uprta stalno u pod, tihog glasa i igrajući se rukama djelovao je nesigurno i nepripremljeno. Sako mu je bio kao od starijeg brata, a ispod njega nazirala se majica – običan t-shirt s porukom. Traperice su bile tamne boje te su djelovale poput keperica koje bi samo oštro oko moglo otkriti. Meni  nisu smetale, a ni itko od kolega mu ih nije uzeo za zlo. Kada sam pročitala njegov CV uočila sam kako je njegovo trenutno zaposlenje jedna marketinška agencija. To mi je dalo odgovor na mnoga pitanja koja se tiču njegovog izgleda i odjeće. Kako je djelovao poput srndaća na odstrelu, nisam ga još ja željela ubiti u pojam pitanjima. Kada nam je predavao CV kriomice sam vidjela poruku na majici – totalna pozitiva oko mira u svijetu i kao takva uklapala se u njegov ležeran stil. Vidjela sam kako je Gargamel do mene malo otpustio kravatu ljubomorno gledajući u Nikolu koji tako casual stoji pred nama te bi se rado zamijenio s njime. Možda je bio malo previše casual unatoč sakou jer je na nogama imao starke. Kardinalna greška kada se ide na razgovor za posao u financijski sektor i eto još u instituciju u kojoj su kravate must have. Nikola je izašao, a glavna osoba iz HR-a pored njegovog je imena stavila NE. 40% CV-a nije bilo dovoljno da skrene pažnju na sebe – niti glasom niti stasom.

blur-business-clothes-325876.jpg

Ivan je bio totalna suprotnost Nikoli. Direktan pogled prema nama, ispravno držanje, mirne ruke, glas umjeren, ali odlučan. Uredno opeglana košulja raskopčanog prvog gumba nazirala se ispod pulovera. Tamno plave hlače bile su ispravne dužine, a čiste cipele uskladio je remenom. Siguran stavom i pojavom. Kosa uredno začešljana kao i uredno formirana brada. CV mu je bio štur jer je tek završio fakultet, ali je odavao dojam osobe koja drži do sebe i koja radi na sebi. Mogu reći da je imao naklonost svih prisutnih, a što je dulje govorio bio je opuštenije i samouvjerenije. Tu i tamo popravio bi kosu što je odavalo prisutnost blage treme, ali s obzirom na godine pomislila sam kako ipak postoje mladi koji imaju viziju sebe te poštuju okolinu, barem u ovom slučaju. U jednom trenu je kihnuo, ispričao se i izvadio rupčić – pravi rupčić od finog pamuka koji mi je razvukao osmijeh. On je doista bio takav kakav je stao pred nas. Uredan detaljist koji je imao svoj osoban stil te ga je prilagodio nama. Zamišljala sam ga kako u slobodno vrijeme obuče polo majicu na ove hlače i tenisice koje graniče s izgledom cipela i kako pomogne bakici da pređe zebru noseći joj vrećice iz dućana. Fin neki momak koji ne glumi finoću, već ju živi.

Iza njega dvije mlade dame. Stavljam ih zajedno jer su doista bile kao jaje jajetu slične. Čak je i manikura s točkicama i špic noktima izgledala kao da idu istoj kozmetičarki. Tu mi je prvo pao mrak na oči. Znam da je to osobna stvar, ali dojam koji takvi nokti ostavljaju sve je samo ne profesionalan. Ne sumnjam ja da bi mlade dame posao mogle raditi dobro i savjesno, ali već zamišljam klijenta koji umjesto u ugovor gleda u nokte i tko zna što potpisuje. Na prvi pogled, odijevanje kakvo se očekuje – bijela košulja i crna suknja – jedina mana je što su košulje bile preuske, s jednim gumbom više raskopčanim, a suknja je bila bar 3 cm prekratka. Jedna je imala žvakaću gumu, a drugoj je najlonka pukla (ok, viša sila, ali nije na odmet imati jedne u torbi ako znate da idete na važan razgovor). Kolege oko mene su se uskomešale i to mi je bilo simpatično, ali da ih pitate kako se mlade dame zovu i eventualno gdje su prije radile ne bi Vam znali reći – TO NIJE EFEKT KOJI ŽELITE POSTIĆI – vjerujte mi. Jedna je imala žarko crveni ruž koji joj se prilikom razgovaranja s nama oslikao na zub te, iako sam joj pokušala ukazati na to prelazeći jezikom preko zubi, gledala me kao da mi nije dobro – nije shvatila poruku. Ova druga je tremu rješavala piskutavim smijehom, vrteći pramen kose te cupkajući s noge na nogu – čak joj se i platforma otkopčala pa je to morala popraviti. Svi smo imali prilike vidjeti crni grudnjak ispod bijele košulje. Srećom, košulja je bila gustog tkanja pa se to nije vidjelo na prvu jer bih to prvo spomenula.

Izašle su i njih dvije, a ja sam ostala piljeći u prazan zid s par upitnika nad glavom. Životopisi obje djevojake bili su korektni, ali to očito nije bilo dovoljno. Jedna je radila u privatnom poduzeću u računovodstvu, a druga je kao studentica radila u referadi fakulteta. Voljela bih ih sresti negdje u gradu, doista me zanima privatno izdanje.

Mateo, revizor u svakom pogledu riječi, nosio je odijelo kao po špagi. Upotpunio ga je prslukom i maramicom u džepiću sakoa. Strog, čak i prestrog za mene, odriješit, pomalo hladan na granici bahatosti. Iako sam to pripisivala tremi, nije popuštalo s vremenom. Crne, uglancane cipele, remen u tonu i bijela košulja. Kad sam se bolje zagledala u košulju, vidjela sam DLAKE NA PRSIMA! Slušala sam ja njega, uspjela primijetiti komešanje i češkanje na koje tjera trema, ali pogled mi se uvijek vraćao na dlake. A sve se to moglo izbjeći samo da je obukao potkošulju. Je li mu itko ikada spomenuo kako se ispod svijetle košulje uvijek oblači potkošulja, iako nije njegov stil?!

Kada smo bili gotovi i dojmovi su se slegli, stručni dio tima pozabavio se kalkulacijom viđenog i CV-a, a ja sam sjela za stol razmišljajući o osnovama:

  • poštivati prigodu svojom pojavom – uzeti u obzir godine i izbjegavati modna eksperimentiranja
  • urednost prije svega
  • spojiti ono u čemu se osjećamo ugodno s primjerenim (primjerenost ima prednost) – izbor je doista šarolik i nema mjesta isprikama da se nije moglo pronaći odgovarajuće
  • brinuti o veličini (niti premalo – niti preveliko)
  • visina potpetica koja osigurava stabilnost i smanjuje mogućnost lomova
  • nokti uredni i čisti (izbjegavati manikuru koja zahtjeva oružani list)
  • kosa i brada – oprana i uredna
  • paziti na print poruke na odjeći
  • izbjegavati velike logotipe brandova
  • bijela košulja je uvijek dobar odabir – paziti na donji veš!
  • izbjegavati kombinaciju točkica i prugica
  • radije gumb više zakopčan nego otkopčan
  • makar djeluje kao floskula, ali manje je više doista vrijedi kad je šminka u pitanju 

 

Komunikacija kao znanost ili nametanje stavova

Komunikacija kao znanost relativno je mlado područje. Većina ljudi danas još ne shvaća njezinu važnost ili je čak i omalovažava. Na komunikacijskim je stručnjacima  da pokažu o čemu se zapravo radi i da prenesu svoja znanja na javnost. Što zapravo znači nekoga podučavati? Je li to mijenjanje osobe da bude jednaka učitelju? Je li to nametanje ideja i shvaćanja koje učitelj ima o predmetu istraživanja? Ako nekoga želim nečemu podučiti znači li to da je jedino moj način ispravan?

Naravno da ne. Biti učitelj nije pametovanje, to je puno više. Ako poznaješ neku temu dovoljno da smatraš da nekoga možeš podučavati, podrazumijeva se da si se raspitao, da si se obrazovao i što je najvažnije, da si uzeo u obzir različite izvore i stavove i u mogućnosti si ih jasno i jednostavno elaborirati svakom pojedincu, bez obzira na to iz kakvog on društvenog ambijenta dolazi. Međutim, učitelj ne može u potpunosti znati sve o nekoj temi. Svaki društveni fenomen toliko je kompliciran i složen da pojedinac cijeli svoj život posveti jednom malom segmentu cjelokupne stvarnosti i na njoj radi. Tako ni najbolji komunikator, predavač ne poznaje sve o komunikacijskoj znanosti. No, podijeliti komunikaciju na neverbalnu, verbalnu, prodajnu, komunikaciju u elektroničkim medijima i tome slično omogućuje puno širi pristup i više znanja jer se svaki učitelj ima vremena i mogućnosti posvetiti malim segmentima cjelokupne teorije.

Nakon podjele znanja, dolazimo do pitanja same osobe učitelja, u ovom slučaju komunikatora. Iako je njegova širina spoznaja na ovom polju sad uvelike značajna, još uvijek vas ne može naučiti kreativnosti ili vam pokloniti talent. Jedino što on može jest prenijeti  načela i temelje rada u određenom sektoru. Ne postoje univerzalne istine što to čini dobroga govornika.

Često sve nas koji se bavimo komunikologijom pitaju kako možemo tvrditi da je nešto apsolutna istina. Nikako. Mi to ne radimo. Svoje pretpostavke, tvrdnje, nazovimo ih čak i načelima, temeljimo na mnogobrojnim istraživanjima publike, govornika, reakcija, akcija i svih situacija javnoga nastupa. U tim istraživanjima i proučavanjima, pojavljivala su se neka temeljna načela, glavne crte koje se kao nit vodilja otkrivaju u svakome govoru ili govorniku. Ono što mi radimo je da prenosimo svakome pojedincu tu nit, a zatim o njegovim talentima, upornosti i želji za napretkom ovisi kako će te niti isplesti u mrežu.

Hoće li ta mreža biti odlična kompozicija govora, savršena neverbalna komunikacija ili uvjerljiv i dobro argumentiran govor, ne ovisi o učitelju već o samome govorniku. Zato je važno da svatko od nas poznaje što su to komunikacijske vještine, na što se treba obratiti pozornost da bi se pokazala uvjerljivost, znanje i mogućnosti koje nosimo u sebi bez obzira na kojem području života ih želimo primijeniti. Od osobne, privatne komunikacije, do poslovne u velikim okruženjima, vješt komunikator je cijenjen i prepoznat.

Društvene mreže u poslovnom okruženju

 

„Ako nisi na društvenim mrežama, ne postojiš.“ Osim što ova tvrdnja vrijedi za pojedince, isto može značiti i za bilo koju tvrtku ili poduzeće. Neovisno o tome čime se bavimo – prodajemo li građevinski materijal, nudimo li usluge u turizmu, bavimo li se pečenjem kolača ili izrađujemo ukrase – ako svoje usluge ne oglašavamo na Facebooku, Instagramu ili na nekoj drugoj društvenoj mreži, teško ćemo doprijeti do zainteresirane publike ili mogućih klijenata.

Nekoć su se usluge i proizvodi oglašavali javno na gradskim trgovima, a brand se stvarao na temelju kvalitete i preporuke drugih; pojavom medija glavni su oglašivači postali tisak i radio, a ulaskom u digitalno doba, središte svih marketinških aktivnosti kojima se grade imidž i prepoznatljivost poslovanja, postale su društvene mreže (eng. social media). Pojavom novih platformi poput Facebooka, Instagrama i Twittera otvorio se niz mogućnosti pomoću kojih iz nerazvijene ideje, ali uz dobar plan i strategiju, možemo napraviti uspješan business. Ovdje se „dobar glas“ možda neće čuti, ali dobra će se ideja lajkati, dijeliti, a broj onih koji žele pratiti njezin razvoj stalno će se povećavati. Kako?

Valja uzeti u obzir da ne postoji jedinstvena social media strategija koja će pojedincu ili tvrtki omogućiti put do uspjeha i pozamašan broj pratitelja odjednom. Put do izgradnje vlastite javnosti na društvenim mrežama dugačak je i zahtijeva neprestan rad.

pexels-photo-196655.jpeg

Dobra strategija pola je posla!

Nakon što ste pokrenuli Facebook ili Instagram stranicu, treba odrediti kratkoročne i dugoročne ciljeve koje želite ostvariti putem ovih kanala. Za početak možete krenuti s određivanjem točnog broja pratitelja koje želite doseći u određenom vremenu – npr. u prvih mjesec dana. Na taj ćete način željene rezultate moći usporediti sa stvarnima i lakše pratiti vlastiti napredak. Pratitelji su ključni za kasnije stvaranje vjernosti vašem proizvodu ili brandu – što ih je više, to bolje. S druge strane, možda je vaš cilj putem društvenih mreža povećati posjećenost svog bloga ili web stranice. Kako god bilo, ovaj virtualni prostor može biti dobar PR alat pomoću kojeg ćete poboljšati kontakte s klijentima, stvoriti određenu dobru sliku i direktnije utjecati na vlastiti rejting.

U drugom koraku potrebno je definirati ciljnu javnost kojoj se želite obraćati. To možete napraviti odgovaranjem na neka od od ovih pitanja: koliko vaši idealni pratitelji imaju godina, koja je njihova razina obrazovanja, kojim se područjem bave, gdje žive, kojeg su spola; ako su vam ove informacije već otprije poznate i trebate neke određene podatke, ne postoji drugi način nego da ih direktno pitate. Možda vam se ovakve stvari čine nepotrebnima, ali što više znate o svojoj publici to ćete lakše stvarati medijski sadržaj koji će odgovarati njihovim potrebama, a zbog čega ćete biti rado viđeni u njihovom newsfeedu. Konstantno stvaranje novog materijala omogućava vam da ostanete u samom vrhu i da vas ljudi ne zaborave.

S druge strane, treba imati na umu da ljudi ne žele biti ugušeni s milijun objava dnevno. U svemu, pa tako i u tome, treba biti umjeren. Ako se bliži neki bitan događaj koji promovirate putem Facebooka, moguće je da ćete zbog stvaranja hypea povećati broj objava, no nakon što to završi dovoljno je da ih u tjednu izbacite 2-3. Stvar je kvalitete, a ne kvantitete.

Medijski sadržaj pratiteljima treba davati nove informacije o vašem poslovanju, a istovremeno treba biti zanimljiv. To možete postići pisanjem različitih savjeta, tjednog bloga ili nekom fotkom koja će se osvrnuti na određenu temu. Preporučljivo je da se takav sadržaj stvara unaprijed, a objavljuje prema planu. Postoje različiti alati koji vam pomažu u planiranju vaših objava, a posebno su korisni ako imate račune na nekoliko različitih platformi. Više o tome možete pročitati na: https://sproutsocial.com/insights/social-media-scheduling-tools/.

Ako nemate inspiraciju, dobro je pratiti konkurenciju. S vremena na vrijeme svaki dobar social media manager provjeri što objavljuju njegovi kolege, a potom to prilagodi svojim potrebama. Ovakvi trikovi mogu pomoći onima koji tek izgrađuju svoj identitet jer praćenje i analiza kvalitetnih profila može postati nepresušni izvor ideja i vodič koji ih usmjerava u dobrom smjeru.

Na kraju treba naglasiti da jednom kada složite strategiju – stalno je treba mijenjati i nadograđivati. Vaš profil na društvenim mrežama je živ, što znači da uvijek treba i želi još. Vašu stranicu stalno treba održavati, pratiti broj posjetitelja, pratiti kada je posjećenost najviša, a prema tome treba stalno postavljati nove ciljeve koje želite doseći. Uspješnom strategijom i iscrpnom analizom vaše se poslovanje zbog društvenih mreža može poboljšati za čak 90%, a ne košta vas ništa osim vašeg slobodnog vremena.

Erik Qualman kaže: „Više nemamo izbora oko toga želimo li se baviti društvenim mrežama, sada je samo pitanje kako se dobro bavimo njima.“ Slažete li se? 😉

Što danas znači biti novinarka?

Predavačica: Ana Ramljak

Mediji su, srećom ili nažalost, odraz naše stvarnosti. Oni nas informiraju, utječu na to kako vidimo svijet i oblikuju naše stavove.

Medijske redakcije u Europi već su odavno feminizirane i dobar dio profesora koji rade na fakultetima novinarstva složit će se da je novinarstvo postalo, ili postaje, ženska profesija. Među studentima novinarstva koji diplomiraju čak je 68 posto žena. U redakcijama je taj postotak i veći.

No, kad zagrebete samo malo ispod površine, slika je drugačija od one koju pričaju brojke o tome koliko žena radi u medijima.

pexels-photo-209257

Novinarke u Europskoj uniji, koja toliko govori o ljudskim i ženskim pravima, imaju 17 posto nižu plaću od svojih muških kolega koji rade isti posao! U nekim zemljama ta razlika je i veća. Također je poznatno da su žene rjeđe izvori vijesti, komentatorice i subjekti priča od muškaraca.

Na menadžerskim pozicijama u medijima samo je 30 posto žena. Na glavnim upravljačkim pozicijma tek ih je 16 posto.

Rjeđe pišu o „važnijim“ temama poput politike i gospodarstva. Njihovi se tekstovi rjeđe najavljuju na naslovnicama od tekstova njihovih muških kolega.

Prve novine pojavile su se krajem 17. stoljeća. Danas ih manje kupujemo na kiosku, a više na internetu, ali princip je, barem na papiru, ostao isti – informirati, educirati, zabaviti. Prva žena urednica nekih novina bila je Ann Franklin još 1762. godine.

Gdje smo danas, 256 godina poslije?

*Podaci Europskog instituta za rodnu ravnopravnost