Predavačica: Bojana Zrinščak
Današnje jutro činilo se baš kao i svako drugo. Petak je, ležeran dan na poslu, barem što se odijevanja tiče i kako ga mnogi vole nazivati – „službeni početak vikenda”.
Ispijajući kavu uzela sam službeni mobitel i letimično krenula pregledavati gomilu mailova pristiglih od jučer poslijepodne. Mail naslova Sastanak nagnao me da ga otvorim i tu je dan krenuo totalno nizbrdo.
Sastanak u Uredu uprave sve je samo ne ležeran, makar bio petak. Odmah sam se prisjetila onog jedinog kršenja pravila odijevanja koje opetovano ponavljam – traperice. Rad u ozbiljnoj financijskoj instituciji moju ljubav prema trapericama stavlja na ozbiljnu kušnju jer su one na listi odjevnih predmeta koji nisu dozvoljeni. Rukama i nogama se borim objasniti kako traperice nisu više sinonim za ležerno, buntovno ili „kućno“ izdanje, već ako se kombiniraju s košuljom, sakoom i štiklama odaju puno profesionalniji dojam od neke kraće suknje, mrežastih čarapa i platformi, no ne nailazim na odobravanje pa me HR-ovci mrko gledaju, baš kao i moja šefica.
Uz blago prevrtanje očiju, jer moj petak neće biti kako sam si željela, odabir je pao na divnu sivu haljinu ispod koljena. Kosu sam skupila jer je to jedino što ne izgleda kao da sam se češljala petardom te sam detaljno očistila svoje crne cipele s petom savršenih proporcija – čitaj 7 cm.
Tema sastanka bila je regrutacija nove radne snage u mom odjelu te smo imali 7 kandidata koji su se prijavili za posao. Ma koliko god mi se ujutro nije činilo obećavajućim, iduća tri sata bila su moje čisto zadovoljstvo – proučavanje mladih ljudi i njihove prezentacije.
Da danas ja moram biti ta koja se treba prezentirati, bila bih na totalnim mukama, pogotovo što se tiče odjeće jer jezik i trema nikad nisu bili moj problem. Moda i modna prezentacija trenutno su pod najvećim povećalom, a i dostupnost i šarolikost mode nije nikada bila veća. Iz tog kuta gledišta, meni je bilo jako zanimljivo promatrati mlade ljude i kako oni doživljavaju razgovor za posao. CV je bio pokazatelj stručnosti, znanja i iskustva, no meni je to bilo crno slovo na papiru. Sama prezentacija čini oko 40% ukupnog dojma.
Prva mlada dama – Petra – ušla je poprilično samouvjereno. Instinktivno sam ju pogledala od pete prema glavi (ja to tako radim) te sam zaključila da je položila – barem kad su u pitanju cipele. Lakirane salonke crne boje upotpunile su crne hlače na crtu i nježnu rozu bluzu. Bitna je ta cipela, ma koliko mi šutjeli o tome, jer, iako se mnogi fokusiraju na glavu, nađe se neki „pacijent“ poput mene koji, kad je cipela u pitanju, odrubi glavu u sekundi. Ne mora to biti skupa, fensi cipela – ali mora biti čista i primjerena prigodi. Žene često naprave pogrešku i obuju previsoku petu u kojoj em ružno hodaju em izgledaju kao da kasnije planiraju odjuriti u neku od popularnih diskoteka u Zagrebu. Petra je tu pogodila u sridu. Njena je peta je bila visoka oko 5 cm i nije imala trunku blata na sebi. Petra je djelovala samouvjereno i sigurno, a tome je itekako pridonio odabir odjeće. Odjeća nije bila strogo poslovna, već u okvirima njenih godina. Došla je u onome u čemu se ugodno osjeća, a svojim odabirom poštivala je i nas i instituciju koja joj je dala priliku. Kosa joj je bila čista i uredno počešljana. Nikakva posebna frizura iz najskupljeg salona, već svježina, urednost i umjerenost. Šminka je bila kao da je slušala moje predavanje. Topli tonovi na očima, nježno rozo rumenilo, uredne obrve i ruž boje mesa. U mojim je očima izgledala kao školski primjer primjereno odjevene osobe. Svi smo primijetili kako su joj se znojili dlanovi i kako je ona to pokušavala sakriti, ali naš kolega pomalo sliči na Gargamela pa mi je i to bilo razumljivo. Nakon razgovara sam joj potiho šapnula kako se taj problem znojenja ruku lako može riješiti baby puderom .
Nakon nje predstavljao se Nikola. Pogleda uprta stalno u pod, tihog glasa i igrajući se rukama djelovao je nesigurno i nepripremljeno. Sako mu je bio kao od starijeg brata, a ispod njega nazirala se majica – običan t-shirt s porukom. Traperice su bile tamne boje te su djelovale poput keperica koje bi samo oštro oko moglo otkriti. Meni nisu smetale, a ni itko od kolega mu ih nije uzeo za zlo. Kada sam pročitala njegov CV uočila sam kako je njegovo trenutno zaposlenje jedna marketinška agencija. To mi je dalo odgovor na mnoga pitanja koja se tiču njegovog izgleda i odjeće. Kako je djelovao poput srndaća na odstrelu, nisam ga još ja željela ubiti u pojam pitanjima. Kada nam je predavao CV kriomice sam vidjela poruku na majici – totalna pozitiva oko mira u svijetu i kao takva uklapala se u njegov ležeran stil. Vidjela sam kako je Gargamel do mene malo otpustio kravatu ljubomorno gledajući u Nikolu koji tako casual stoji pred nama te bi se rado zamijenio s njime. Možda je bio malo previše casual unatoč sakou jer je na nogama imao starke. Kardinalna greška kada se ide na razgovor za posao u financijski sektor i eto još u instituciju u kojoj su kravate must have. Nikola je izašao, a glavna osoba iz HR-a pored njegovog je imena stavila NE. 40% CV-a nije bilo dovoljno da skrene pažnju na sebe – niti glasom niti stasom.
Ivan je bio totalna suprotnost Nikoli. Direktan pogled prema nama, ispravno držanje, mirne ruke, glas umjeren, ali odlučan. Uredno opeglana košulja raskopčanog prvog gumba nazirala se ispod pulovera. Tamno plave hlače bile su ispravne dužine, a čiste cipele uskladio je remenom. Siguran stavom i pojavom. Kosa uredno začešljana kao i uredno formirana brada. CV mu je bio štur jer je tek završio fakultet, ali je odavao dojam osobe koja drži do sebe i koja radi na sebi. Mogu reći da je imao naklonost svih prisutnih, a što je dulje govorio bio je opuštenije i samouvjerenije. Tu i tamo popravio bi kosu što je odavalo prisutnost blage treme, ali s obzirom na godine pomislila sam kako ipak postoje mladi koji imaju viziju sebe te poštuju okolinu, barem u ovom slučaju. U jednom trenu je kihnuo, ispričao se i izvadio rupčić – pravi rupčić od finog pamuka koji mi je razvukao osmijeh. On je doista bio takav kakav je stao pred nas. Uredan detaljist koji je imao svoj osoban stil te ga je prilagodio nama. Zamišljala sam ga kako u slobodno vrijeme obuče polo majicu na ove hlače i tenisice koje graniče s izgledom cipela i kako pomogne bakici da pređe zebru noseći joj vrećice iz dućana. Fin neki momak koji ne glumi finoću, već ju živi.
Iza njega dvije mlade dame. Stavljam ih zajedno jer su doista bile kao jaje jajetu slične. Čak je i manikura s točkicama i špic noktima izgledala kao da idu istoj kozmetičarki. Tu mi je prvo pao mrak na oči. Znam da je to osobna stvar, ali dojam koji takvi nokti ostavljaju sve je samo ne profesionalan. Ne sumnjam ja da bi mlade dame posao mogle raditi dobro i savjesno, ali već zamišljam klijenta koji umjesto u ugovor gleda u nokte i tko zna što potpisuje. Na prvi pogled, odijevanje kakvo se očekuje – bijela košulja i crna suknja – jedina mana je što su košulje bile preuske, s jednim gumbom više raskopčanim, a suknja je bila bar 3 cm prekratka. Jedna je imala žvakaću gumu, a drugoj je najlonka pukla (ok, viša sila, ali nije na odmet imati jedne u torbi ako znate da idete na važan razgovor). Kolege oko mene su se uskomešale i to mi je bilo simpatično, ali da ih pitate kako se mlade dame zovu i eventualno gdje su prije radile ne bi Vam znali reći – TO NIJE EFEKT KOJI ŽELITE POSTIĆI – vjerujte mi. Jedna je imala žarko crveni ruž koji joj se prilikom razgovaranja s nama oslikao na zub te, iako sam joj pokušala ukazati na to prelazeći jezikom preko zubi, gledala me kao da mi nije dobro – nije shvatila poruku. Ova druga je tremu rješavala piskutavim smijehom, vrteći pramen kose te cupkajući s noge na nogu – čak joj se i platforma otkopčala pa je to morala popraviti. Svi smo imali prilike vidjeti crni grudnjak ispod bijele košulje. Srećom, košulja je bila gustog tkanja pa se to nije vidjelo na prvu jer bih to prvo spomenula.
Izašle su i njih dvije, a ja sam ostala piljeći u prazan zid s par upitnika nad glavom. Životopisi obje djevojake bili su korektni, ali to očito nije bilo dovoljno. Jedna je radila u privatnom poduzeću u računovodstvu, a druga je kao studentica radila u referadi fakulteta. Voljela bih ih sresti negdje u gradu, doista me zanima privatno izdanje.
Mateo, revizor u svakom pogledu riječi, nosio je odijelo kao po špagi. Upotpunio ga je prslukom i maramicom u džepiću sakoa. Strog, čak i prestrog za mene, odriješit, pomalo hladan na granici bahatosti. Iako sam to pripisivala tremi, nije popuštalo s vremenom. Crne, uglancane cipele, remen u tonu i bijela košulja. Kad sam se bolje zagledala u košulju, vidjela sam DLAKE NA PRSIMA! Slušala sam ja njega, uspjela primijetiti komešanje i češkanje na koje tjera trema, ali pogled mi se uvijek vraćao na dlake. A sve se to moglo izbjeći samo da je obukao potkošulju. Je li mu itko ikada spomenuo kako se ispod svijetle košulje uvijek oblači potkošulja, iako nije njegov stil?!
Kada smo bili gotovi i dojmovi su se slegli, stručni dio tima pozabavio se kalkulacijom viđenog i CV-a, a ja sam sjela za stol razmišljajući o osnovama:
- poštivati prigodu svojom pojavom – uzeti u obzir godine i izbjegavati modna eksperimentiranja
- urednost prije svega
- spojiti ono u čemu se osjećamo ugodno s primjerenim (primjerenost ima prednost) – izbor je doista šarolik i nema mjesta isprikama da se nije moglo pronaći odgovarajuće
- brinuti o veličini (niti premalo – niti preveliko)
- visina potpetica koja osigurava stabilnost i smanjuje mogućnost lomova
- nokti uredni i čisti (izbjegavati manikuru koja zahtjeva oružani list)
- kosa i brada – oprana i uredna
- paziti na print poruke na odjeći
- izbjegavati velike logotipe brandova
- bijela košulja je uvijek dobar odabir – paziti na donji veš!
- izbjegavati kombinaciju točkica i prugica
- radije gumb više zakopčan nego otkopčan
- makar djeluje kao floskula, ali manje je više doista vrijedi kad je šminka u pitanju
